Najčešće nas ne boli gubitak ljubavi. Boli otpor prema gubitku. Ono stiskanje šaka kad je već jasno da je nešto završeno, ali ego još traži dokaz da nije uzalud volio.
Gorčina
ne nastaje iz ljubavi, nego iz povrijeđenog ponosa. Iz potrebe da neko ostane kako
bi opravdao naše davanje.
A
ljubav, ako je bila stvarna, nikada nije bila trgovina.
Pustiti
bez gorčine znači nešto vrlo rijetko: priznati da je nešto bilo istinito iako nije bilo trajno.
Većina
ljudi može da se raziđe, ali malo ko umije da se razdvoji u miru. Jer to
traži unutrašnju snagu koja ne traži krivca da bi preživjela.
Ko
pusti bez gorčine, ne govori: „Nijesi bio vrijedan moje ljubavi.“ Nego: „Bio si dio mog puta, i to je dovoljno.“
Takvo
puštanje nije slabost. To je znak da ljubav nije zavisila od kontrole,
posjedovanja i straha.
Gorčina
želi posljednju riječ.
Ljubav ne mora ništa da dokaže.
I
još nešto važno: ne puštamo zato što smo prestali da volimo, nego zato što smo
prestali da se borimo protiv stvarnosti.
Kad
čovjek to uspije, ne ostaje prazan.
Ostaje širi.
Jer
svaka ljubav koja se završi bez mržnje postaje dio naše tihe zrelosti. Ne ožiljak, nego sloj dubine.
I
možda je baš to najviši oblik ljubavi: da ne traži da ostane, nego da, ako za
to dođe vrijeme, blagoslovi odlazak bez gorčine u glasu i bez kamena u srcu.
