„Nema tog dobrog djela, koliko god bilo maleno, koje je učinjeno uzalud.“ - Ezop
Ezop,
mudrac iz naroda, znao je ono što se danas lako zaboravlja: vrijednost se ne
mjeri veličinom, nego čistotom namjere.
U
vremenu kada se dobro fotografiše, objavljuje i prebrojava, najtiše stvari nose
najveću težinu.
Topla
riječ upućena čovjeku na ivici.
Komad hljeba podijeljen bez svjedoka.
Tiho povlačenje da neko drugi prođe.
Pogled koji ne prolazi kroz čovjeka, nego se zadrži.
Ruka koja pomaže i odmah zaboravlja da je pomogla.
Nekad
se, istina, spolja ništa ne dogodi. Onaj kome si dao možda ne kaže hvala. Dan
se nastavi kao da ništa nije bilo.
I
baš tada se javlja sumnja: ima li sve to smisla?
Ali
dobro djelo ne nestaje. Ono se prvo upisuje u onoga ko ga čini.
Ne
pravi buku. Ne traži potvrdu. Samo, gotovo neprimjetno, omekša srce.
A
srce koje ostane meko - to je već velika promjena u svijetu.
Jer
svijet se ne preobražava naglo. On se preobražava tiho, kroz male pomake koji
se ne vide na naslovnicama.
Možda
nikada nećemo znati kada je jedna riječ spriječila nečiji očaj, kada je jedan pogled zadržao nekoga na ivici, kada je nečija nevidljiva dobrota
postala razlog da neko ostane.
I
možda je upravo u toj nevidljivosti njena najveća čistota.
Jer
ono što je učinjeno bez potrebe da se vidi ostaje najdublje.
