Jedna od najdubljih psiholoških opomena K. G. Junga odnosi se na paradoks ljudskog morala. On je primijetio nešto što na prvi pogled djeluje neobično: najopasniji ljudi često nijesu oni koji svjesno žele zlo, nego oni koji su potpuno uvjereni u vlastitu moralnu ispravnost.
Na
prvi pogled to zvuči gotovo neprihvatljivo. Navikli smo da vjerujemo kako zlo
dolazi od pokvarenih ili svjesno zlonamjernih ljudi. Međutim, istorija često
pokazuje drugačiju sliku. Mnogi od najtežih postupaka počinjeni su od strane
ljudi koji su vjerovali da djeluju u ime pravde, istine ili višeg cilja.
Jung
je smatrao da je razlog za to duboko psihološki. Čovjek ima snažnu potrebu da
sebe vidi kao dobrog, pravednog i moralnog. Ta slika o sebi daje osjećaj
sigurnosti i unutrašnjeg reda. Međutim, kada čovjek tu sliku počne braniti po
svaku cijenu, ona prestaje biti izvor moralnosti i postaje prepreka
samospoznaji.
Tada
se događa nešto suptilno ali opasno: sve ono što ne želimo vidjeti u sebi
počinjemo da vidimo u drugima.
Jung
je taj proces opisao pojmom projekcije. Osobine koje ne želimo priznati u
vlastitoj ličnosti lako prepoznajemo kod drugih ljudi. Tako se agresija,
sebičnost ili mržnja često doživljavaju kao nešto što pripada isključivo „onima
drugima“.
Na
taj način nastaje jednostavna i zavodljiva slika svijeta: mi smo na strani
dobra, a drugi na strani zla.
Problem
nastaje kada ta podjela postane apsolutna. Čovjek koji je potpuno uvjeren u
vlastitu moralnu čistoću lako može opravdati postupke koje inače nikada ne bi
prihvatio. Ako vjeruje da brani istinu ili pravdu, tada mu se čak i nasilje
može učiniti opravdanim.
Zato
Jung upozorava da je svjesnost vlastite sjenke jedan od ključnih uslova
psihološke zrelosti. Sjenku čine oni djelovi ličnosti koje ne želimo priznati:
slabosti, impulsi, agresija, zavist, potreba za moći. Ti elementi postoje u svakom
čovjeku, bez obzira na to koliko on želi da sebe vidi kao dobrog.
Kada
čovjek postane svjestan te činjenice, njegov odnos prema svijetu se mijenja. On
više ne dijeli ljude jednostavno na dobre i loše, nego počinje razumjeti
složenost ljudske prirode. Takvo razumijevanje ne vodi relativizmu, nego većoj
odgovornosti.
Jer
onaj ko vidi vlastitu sjenku zna koliko je lako skliznuti u iluziju moralne
nadmoći.
U
tom smislu, prava moralnost ne počinje uvjerenjem u vlastitu ispravnost, nego
sposobnošću da čovjek iskreno posmatra sebe. Tek tada postaje moguće djelovati
pravedno bez potrebe da se drugi proglašavaju apsolutno lošima.
Možda
se zato Jungova opomena može sažeti u jednu jednostavnu misao: najveća opasnost
ne dolazi od ljudi koji znaju da su nesavršeni, nego od onih koji su uvjereni
da su potpuno u pravu.
Svjesnost
vlastite nesavršenosti ne slabi moralnost. Naprotiv, ona je često njen
najdublji temelj.
