Postoji trenutak u životu pojedinca, ali i čitavih društava, kada se prestane pitati: „Da li je ovo ispravno?“ i počne pitati samo: „Da li je dozvoljeno?“
Taj trenutak
je prelomni. Ne zato što zakon nužno postaje loš, već zato što savjest prestaje
da bude potrebna.
Zakon je
spoljašnja mjera. Savjest je unutrašnja. Zakon govori gdje je granica. Savjest
zna zašto je ona tu.
Kad savjest
živi, zakon je skoro suvišan. Kad savjest umre, zakon se umnožava. Tada dolaze
pravilnici, kodeksi, procedure, kontrole. Sve je regulisano osim čovjeka.
U svijetu u
kojem zakon zamijeni savjest, ljudi više ne osjećaju stid, osjećaju samo strah
od kazne. Ne pitaju se da li su povrijedili drugog, već da li su ostvarili
korist.
I tu nastaje
paradoks: što je više zakona, to je manje odgovornosti.
Jer
odgovornost više nije lična, već delegirana. „Nijesam ja - takav je sistem.“ „Nijesam
kriv - sve je bilo po pravilima.“
Savjest ne
traži svjedoke. Zakon ih podrazumijeva.
Savjest boli i
kad niko ne zna. Zakon boli samo kad se prekrši pred nekim.
Zato društva u
kojima zakon zamijeni savjest postaju spolja uređena, a iznutra pusta. U njima
je sve formalno čisto, ali ljudski odnosi prljavi. Sve je „po propisu“, ali
ništa nije plemenito.
Čovjek sa
savješću može pogriješiti, ali zna da je pogriješio.
Čovjek bez
savjesti može učiniti zlo, i mirno spavati.
Jer zakon ne
pita ko si postao dok si to
radio. Savjest pita samo to.
Možda je zato
najveća tišina današnjice tišina savjesti. Ne zato što je nema, nego zato što
je potisnuta, zamijenjena, zagušena pravilima.
A obnova ne
počinje ukidanjem zakona. Počinje vraćanjem unutrašnje mjere.
Jer kad se
savjest vrati na svoje mjesto, zakon ponovo postaje ono što treba da bude:
posljednja linija odbrane, a ne zamjena za ljudskost.
Unutrašnji
zakon koji se ne može napisati
Postoji
zakon koji ne stoji ni u jednom ustavu. Ne donosi ga skupština, ne potpisuje ga
vlast, niti se može izmijeniti amandmanima.
On
se ne uči napamet. Ne sprovodi se silom. Ne može se zaobići lukavstvom.
To
je unutrašnji zakon.
Njega
čovjek ne dobija rođenjem, nego buđenjem.
To
je zakon koji se ne čuje glasno, ali se osjeti jasno. Javlja se u trenutku kad
niko ne gleda, kad nema svjedoka, kad je izbor potpuno slobodan, i zato potpuno tvoj.
Unutrašnji
zakon ne pita: Šta ćeš dobiti? Pita samo: Ko ćeš biti poslije ovoga?
On
ne prijeti kaznom. Njegova kazna je tišina u kojoj više ne prepoznaješ sebe.
Ne
obećava nagradu. Njegova nagrada je mir koji ne zavisi ni od čijeg odobravanja.
Zato
se ne može napisati. Jer sve što se napiše može se tumačiti, a ovaj zakon se ne tumači, on se osjeća.
U
društvima gdje je ovaj zakon živ, ljudi ne trebaju mnogo pravila. U društvima
gdje je mrtav, ni hiljade pravila nijesu dovoljne.
Jer
ništa ne može nadoknaditi odsustvo unutrašnje mjere.
Čovjek
koji slijedi unutrašnji zakon često izgleda čudno u svijetu interesa. Previše tih. Previše uspravan. Previše nezgodan za manipulaciju.
Takvi
ljudi rijetko pobjeđuju brzo, ali rijetko i gube sebe.
Kad
čovjek postane mjerilo, on ne prestaje da poštuje zakone. Ali prestaje da se
krije iza njih. Više ne govori: „Tako je propisano“, nego: „Ja ne
mogu drugačije“.
Takav
čovjek zna da se savjest ne delegira. Da se ne može iznajmiti, podijeliti,
prebaciti na sistem, vjeru ili naciju. Ona je lična i teška, ali jedina koja
oslobađa.
Unutrašnji
zakon ne traži savršenstvo. Traži iskrenost. Ne traži bezgrešnost. Traži
odgovornost. Ne traži da budeš svetac. Traži da ne izdaš ono najtiše u sebi.
Možda
je zato najveći otpor sistemima ne bunt, ne galama, ne revolucija, nego čovjek koji zna gdje mu je granica i ne prelazi je ni kad može.
Jer
sistem može preživjeti kritiku. Ali ne može podnijeti čovjeka koji ima zakon u
sebi i ne treba mu dozvola da ostane čovjek.
