(samoubistvo i eutanazija)
Postoje
odluke koje spolja mogu izgledati isto, a iznutra su potpuno različite.
Jedna
od njih je odluka o kraju života.
Na
prvi pogled, sve se svodi na isto: čovjek više ne želi da živi.
Ali
dubina te rečenice nije uvijek ista.
Postoji
odluka koja dolazi iz tame. Iz unutrašnjeg pritiska koji ne prestaje. Iz
osjećanja da nema izlaza. Iz tihe, uporne misli da život više nema smisla.
To
je trenutak u kojem čovjek ne vidi put naprijed i pokušava da pobjegne od onoga
što osjeća.
To
je bijeg.
Ne
nužno od života kao takvog, nego od bola koji ga je ispunio do granice.
Ali
postoji i drugačija tišina.
Ona
ne dolazi naglo.
Ne nosi paniku.
Ne traži izlaz po svaku cijenu.
Dolazi
polako, kroz dane i mjesece u kojima tijelo slabi, u kojima bol postaje stalna,
u kojima se horizont sužava na ono što više ne može biti promijenjeno.
U
toj tišini, čovjek ne bježi. On gleda. Gleda kraj koji dolazi - i pita se da li
ga treba čekati, ili mu prići.
Između
te dvije odluke stoji razlika koju nije uvijek lako vidjeti spolja.
Jedna
je pokretana beznađem. Druga bolnom iscrpljenošću.
Jedna
traži izlaz iz unutrašnje tame. Druga traži dostojanstvo u neizbježnom
završetku.
Prostor
u kojem se ne može lako suditi. Jer spolja, oba puta mogu izgledati isto.
Ali
iznutra: jedan je krik, a drugi šapat.
Jedan
je pokušaj da se pobjegne od života, a drugi pokušaj da se život privede kraju
bez daljeg raspadanja.
Ipak,
ni tu granica nije uvijek jasna. Jer čovjek nikada nije samo jedno stanje. I u
bijegu može biti trag dostojanstva. I u završetku može biti umora koji liči na
odustajanje.
Možda
zato ovo nije pitanje na koje treba dati presudu. Nego pitanje pred kojim treba
stati.
Bez
brzih odgovora.
Bez sigurnosti da razumijemo tuđu dubinu.
Na
kraju, ostaje samo jedna tiha razlika: ne između dva čina, nego između dva
unutrašnja svijeta.
Jedan
traži izlaz iz bola.
Drugi traži mir na njegovom kraju.
I
između njih -
stoji čovjek, sam sa svojom granicom.
