Postoje trenuci u životu kada čovjek shvati da
ga ono što vidi i razumije pomalo odvaja od drugih ljudi. Jedna tiha, ali
duboka misao koju je izgovorio Karl Gustav Jung
kaže: „Kad osoba zna više od drugih, ostaje sama. Ali usamljenost nije
neprijatelj prijateljstva ili ljubavi, jer niko u vezi nije osjetljiviji od
usamljenika.“
Ovdje Jung ne
govori samo o intelektualnom znanju. On misli na svjesnost. I nije riječ o
nadmoći, nego o razlici
u dubini percepcije.Trenutak u životu kada čovjek počne da vidi malo dublje
nego prije. Ne mora to biti veliko znanje niti neka posebna mudrost. Dovoljno
je da počne iskreno posmatrati sebe i svijet oko sebe. Počinje
da vidi ono što mnogi izbjegavaju: sopstvene slabosti, iluzije društva,
mehanizme ega i složenost ljudske prirode.
Takvo znanje
često donosi distancu. Ne zato što čovjek
želi da se izdvoji, nego zato što razgovori koji se vode oko njega više ne
dotiču ono što je za njega postalo važno. Čovjek više ne može potpuno
učestvovati u površnim razgovorima i lakim sigurnostima koje su mu nekada bile
dovoljne.
I tako se
ponekad dogodi da ostane pomalo sam. Ali u dubini te samoće ne nalazi se tuga,
nego razumijevanje jednog važnog iskustva kroz koje mnogi ljudi prolaze, često
bez riječi kojima bi ga objasnili.
Jung nas
podsjeća na nešto što mnogi zaboravljaju: ta samoća nije nužno neprijatelj
ljubavi. Ona može biti njena priprema.
Čovjek koji je
naučio da bude sam sa sobom postaje osjetljiviji na druge. On zna kako izgleda
unutrašnja tišina, zna koliko je ljudska duša složena i koliko je svako biće
krhko u svojim nadama i strahovima.
Zato takav
čovjek više ne ulazi u odnose iz potrebe da pobjegne od samoće. On ulazi u njih
iz razumijevanja. Njegova bliskost tada nije pokušaj da popuni prazninu, nego
sposobnost da prepozna drugog čovjeka u njegovoj stvarnoj dubini.
Većina
ljudskih odnosa počiva na: zajedničkim uvjerenjima, društvenim ulogama, površnim
saglasnostima.
Kada čovjek
počne dublje promišljati sebe i svijet, te strukture više ne funkcionišu na
isti način. On postaje unutrašnje slobodniji, a samim tim pomalo izolovan. Ali, kako je već rečeno, ta unutrašnja samoća ne
uništava sposobnost za odnos. Naprotiv. Čovjek koji je prošao kroz samoću: bolje
razumije ljudsku krhkost, osjetljiviji je na tuđe patnje, manje traži
posjedovanje u odnosima
Zato Jung kaže
da niko
u vezi nije osjetljiviji od usamljenika. Tek kada čovjek nauči da mirno stoji u
vlastitoj tišini, on može istinski čuti drugoga. Tada samoća postaje prostor u
kojem se rađa dublja sposobnost za prijateljstvo i ljubav. Jer tek onaj ko je naučio živjeti u tišini vlastite svijesti,
ko je stajao sam sa sobom i posmatrao dubine svoje duše, može istinski
dotaknuti drugog čovjeka i stvoriti odnos koji nije iz potrebe, nego iz potpune
prisutnosti i razumijevanja.
