Jedna kratka, ali veoma prodorna misao Alberta Ajnštajna kaže:
„Malo je ljudi sposobno da staloženo izrazi mišljenje koje se razlikuje od
predrasuda njihove društvene sredine. Većina ljudi nije u stanju čak ni da oblikuje
takvo mišljenje“.
Na
prvi pogled ova rečenica izgleda kao komentar o društvenom pritisku. Često
mislimo da ljudi vide istinu, ali se ne usuđuju da je izgovore. Međutim,
Ajnštajn ide korak dalje i ukazuje na nešto mnogo dublje: većina ljudi ne samo
da ne govori drugačije, nego često ni ne dolazi do misli koja bi bila zaista
njihova.
Tu
se otvara jedno važno psihološko pitanje. Koliko su naše misli zaista naše?
Švajcarski
psiholog Karl Gustav Jung smatrao je da je čovjek mnogo snažnije oblikovan kolektivnim
uticajima nego što želi da prizna. Porodica, kultura, obrazovanje i vrijeme u
kojem živimo stvaraju nevidljivi okvir unutar kojeg razmišljamo. Taj okvir
postaje toliko prirodan da ga prestajemo primjećivati. Ono što nazivamo
„zdravim razumom“ često je samo glas sredine koja govori kroz nas.
Zbog
toga, mnoge misli koje smatramo ličnim, zapravo predstavljaju odjek kolektivnog
mišljenja.
Ajnštajnova
rečenica zato dobija dodatnu težinu. Problem nije samo u hrabrosti da se govori
drugačije, nego u tome što je veoma teško uopšte doći do misli koja izlazi
izvan kolektivnog okvira.
Drugim
riječima, čovjek najčešće ne misli - njegov
um jednostavno nastavlja obrasce koje je usvojio.
Tu
se, zanimljivo, dotičemo jedne ideje koja je stara hiljadama godina u indijskoj
filozofiji. U tradiciji joge govori se da je ljudski um neprestano ispunjen
talasima misli, utisaka i navika. Veliki dio tih sadržaja ne nastaje iz naše
svjesnosti, nego iz prošlih iskustava, društvenih uticaja i dubokih psihičkih
obrazaca.
Zato
je u jogi jedna od prvih praksi razvijanje sposobnosti posmatranja sopstvenog
uma. Kada čovjek počne da posmatra svoje misli, polako otkriva koliko su mnoge
od njih automatske. Kada se na trenutak odmakne od stalnog toka mentalnih
reakcija, počinje da vidi kako taj tok zapravo funkcioniše.
Tek
tada se pojavljuje prostor u kojem može nastati nešto autentično.
U
toj tišini nastaje prostor za nešto novo.
Tada
misao više nije samo refleks ili navika. Ona postaje svjesni čin.
U
tom smislu, slobodno mišljenje nije samo intelektualna sposobnost. Ono je
rezultat unutrašnje budnosti.
Zanimljivo
je da upravo tu dolazimo do dubljeg razumijevanja Ajnštajnove rečenice. Kada on
govori o rijetkosti samostalnog mišljenja, ne misli samo na intelektualnu
hrabrost. On govori o sposobnosti da se čovjek izdigne iznad automatskog
načina razmišljanja koji dominira u društvu.
A
to nije moguće bez određene unutrašnje budnosti.
U
tom smislu meditacija, introspekcija ili duboko promišljanje imaju sličnu
funkciju: oni stvaraju distancu između čovjeka i njegovih automatskih misli. U
toj distanci čovjek počinje da vidi šta je u njegovom umu naslijeđeno, šta je
naučeno, a šta zaista proizlazi iz ličnog uvida.
Tek
tada može nastati misao koja nije samo produžetak kolektiva.
Da
bi se to dogodilo, potrebna je određena unutrašnja sloboda. Čovjek mora biti
spreman da makar na trenutak napravi distancu od sigurnosti koju pruža
pripadnost grupi. Jer kolektiv, iako daje osjećaj stabilnosti, često
istovremeno stvara i nevidljiv pritisak da se misli i govori na isti način.
Jung
je taj proces oslobađanja od kolektivnih obrazaca nazvao individuacijom. To je
put na kojem čovjek postepeno razvija vlastiti odnos prema svijetu. Ne
odbacujući nužno sve što dolazi iz društva, nego postajući svjestan šta zaista
pripada njemu, a šta je samo naslijeđeni obrazac.
Ali
taj proces nije jednostavan. Kada čovjek počne ozbiljno da preispituje svoje
stavove, često otkriva da su mnoge misli koje je smatrao vlastitim zapravo
preuzete. Otkriva da je ponekad mislio onako kako je bilo lakše, sigurnije ili
prihvatljivije za okolinu.
U
tom smislu, slobodno mišljenje nije samo intelektualna sposobnost. Ono je
unutrašnji rad.
Zato
Ajnštajn naglašava riječ staloženo. Čovjek koji je došao do vlastite
misli ne mora da se bori da bi je odbranio. Njegova sigurnost dolazi iz
jasnoće, a ne iz potrebe da nadvlada druge.
Takva
staloženost nastaje tek nakon unutrašnjeg rada. Ona dolazi kada čovjek nauči da
prepoznaje vlastite strahove, navike i kolektivne obrasce koji djeluju kroz
njega.
U
tom procesu čovjek često prolazi i kroz određenu unutrašnju samoću. Kada počne
misliti samostalno, shvata da mnoge stvari koje su drugima očigledne više ne
izgledaju tako jednostavno. Ta distanca ponekad može biti teška, ali
istovremeno otvara prostor za dublje razumijevanje svijeta i ljudi.
Upravo
zato su i Ajnštajn i Jung, svaki na svoj način, upozoravali na jednu veliku
opasnost modernog svijeta: ne toliko na postojanje ideologija, koliko na
postojanje ljudi koji ih slijede bez promišljanja. Kada čovjek prestane da
preispituje sopstveni um, kada se mišljenje potpuno prepusti kolektivu,
pojedinac prestaje da bude svjestan učesnik u društvu i lako postaje dio
kolektivne struje koja može voditi i u najtragičnije pravce.
Nasuprot
tome, čovjek koji razvija unutrašnju nezavisnost ne mora nužno da bude u sukobu
sa svijetom. On jednostavno postaje svjestan učesnik u njemu. Postaje smireniji
i otvoreniji za dijalog. Jer više ne mora da brani tuđe ideje kao da su
njegove. On sluša, promišlja i govori iz vlastitog uvida, a ne samo iz navike
ili pritiska sredine.
Možda
se zato Ajnštajnova misao može razumjeti i ovako: najveća sloboda nije samo
reći drugačije mišljenje. Najveća sloboda je probuditi svijest koja uopšte može
da vidi izvan kolektivnih predrasuda.
A
to je mnogo rjeđe nego što na prvi pogled izgleda. To je rijetka i dragocjena
sposobnost ljudskog duha.
