Na kraju jednog zaboravljenog sokaka, gdje koraci odavno ne zvuče, stajala je stara lampa, savijena, rđava, ali još uvijek živa.
Nije bilo mnogo
da obasja - samo staro drvo, po koji list što bi vjetar zanjihao, i uspomene
koje su same sebe nosile.
Jedne tihe
noći, dok je svijet spavao duboko, lampa je počela da šapuće, ne glasom, već svijetlom koje je drhtalo poput srca.
Šaptala je o
nekadašnjim ljubavima koje su se tu krile pod njenim svijetlom; o dječijem smijehu što je odjekivao; o pjesmama koje su pjevali mladići dok su
se vraćali kući kroz mirise proljeća.
Sve to živjelo
je u njoj.
Sve to bilo je ona.
I nije je
boljelo što je sada usamljena. Nije je boljelo što prolaznici ne dižu pogled.
Jer ona je
znala nešto što drugi ne znaju: da nije svijetlo ono što treba da vidi mnogo
očiju. Pravo svijetlo je ono koje obasjava i kad niko ne gleda.
Tako je stara
lampa gorjela te noći, blistajući svojom tihom pjesmom, za one duše koje, kad zažmure, još uvijek znaju da svijetlo postoji.
