Postoje trenuci u životu kada čovjek osjeti da više ne može. Ne zato što ne želi, već zato što mu se čini da je iscrpio sve što je imao.
Misli
se ponavljaju. Bol ne prolazi. I ono što je nekada imalo smisao počinje da
blijedi.
U
takvim trenucima, javlja se jedna tiha, opasna misao: da bi odlazak možda bio
kraj svega.
Ali
duhovna učenja govore nešto drugačije. Ne kao prijetnju, nego kao podsjećanje. Duhovni
učitelji su po tom pitanju kategorični: život nije slučajan niz događaja, nego
put koji duša prolazi s razlogom. Put koji nije uvijek jasan. Put koji ponekad
vodi kroz tamu. Ali ipak - put. Kada se taj put prekine prije vremena, ono što
je trebalo biti proživljeno ne nestaje.
Ostaje.
Ne
kao kazna, nego kao nedovršena priča. Kao knjiga zatvorena na pola poglavlja. Zato
se kaže da ono od čega čovjek bježi, ne prestaje da postoji. Samo čeka drugi
trenutak, drugi život, drugu priliku da bude proživljeno, sada na još
drastičniji način.
To
ne znači da je bol manja nego što jeste. Ne znači da je patnja laka. Ne znači
ni da čovjek uvijek vidi smisao u onome kroz šta prolazi. Ali znači da ono što
sada izgleda kao kraj još uvijek pripada putu.
Postoje,
naravno, i granice.
Postoje
situacije u kojima čovjek stoji pred izborima koji nadilaze jednostavna
pravila. Život nije uvijek čist. Niti su odluke uvijek jasne.
I
zato ovo nije sud.
Ovo
je podsjećanje. Da ono što nosimo u sebi, koliko god bilo teško, nije bez
razloga. Da put, koliko god bio zamračen, nije nužno završen.
Najveća
snaga tada je: ostati. Ne zato što je lako, nego zato što vjerujemo da postoji
nešto što još treba da bude viđeno, razumljeno, proživljeno. Jer kraj nije tamo
gdje bol kaže da jeste. To je samo mjesto gdje put postaje najteži.
Ostati.
To je najtiši oblik hrabrosti.
Bez
svjedoka.
Bez priznanja.
Bez osjećaja pobjede.
Samo
prisustvo u sopstvenom životu, čak i kada je najteži.
To
ne znači da će bol nestati. Ali znači da mu nijesmo predali posljednju riječ.
I
zato, dok god postoji i najmanji trag svjetlosti, a on uvijek postoji, ma koliko
god bio malen, sitan, slab - vrijedi ga slijediti.
Jer
ono što izgleda kao kraj može biti samo dio puta koji još nije dovršen.
