"Novac i vlast ljude čini predvidljivim. Ne može im se vjerovati".
Ta rečenica je
bolno precizna – i zato djeluje aktuelno.
Novac ili
vlast ne kvare ljude onako kako se to često banalno kaže. Oni prije svega razotkrivaju. Skidaju slojeve
samokontrole, ideala, slike o sebi. Kad se pojavi velika količina novca, ili
mogućnost “udobne fotelje”, čovjek više ne mora da bira između ispravnog i
korisnog – može da bira između želje i granice. I tu se vidi šta u
njemu stvarno vlada.
Zašto „čini
predvidljivim“? Zato što veliki novac i vlast aktiviraju najniže, ali i
najpouzdanije mehanizme: strah od gubitka, želju za moći, potrebu za kontrolom,
za vladanjem, potrebu da se osigura budućnost po svaku cijenu. Kad to preuzme
kormilo, čovjek postaje predvidljiv poput formule: ako postoji dobit - slijedi
opravdanje - savjest se utišava.
I tu dolazimo
do onog „ne može im se vjerovati“. Ne zato što su svi zli, nego zato što malo ko ima izgrađenu
unutrašnju granicu jaču od spoljašnje ponude. Moral bez unutrašnje discipline
je krhak. Vrijednosti koje nijesu utjelovljene u praksi lako se prodaju kad
cijena postane dovoljno visoka.
Jung bi rekao:
novac i vlast su snažan projekcioni ekran Sjenke. Oni ne stvaraju pohlepu - oni
joj daju prostor. A čovjek koji se nikada nije suočio sa sopstvenom Sjenkom,
koji vjeruje da je „dobar po definiciji“, najlakše padne. Jer nema svjesnost,
ima samo sliku o sebi.
Zato su
najopasniji ne oni koji otvoreno vole novac i vlast, nego oni koji tvrde da su
iznad njega. Oni koji nikad nijesu testirani. Oni koji govore o idealima, a
nijesu naučili da kažu dosta kad se pojavi ponuda.
Postoji mali
broj ljudi kojima se može vjerovati u takvim situacijama. Ne zato što su bolji,
nego zato što su prošli unutrašnji rad na sebi i u praksi postavili jasne
granice unutrašnjih vrijednosti. U jogijskom jeziku: unutrašnju disciplinu, ne
spoljašnji kodeks. U savremenom jeziku: nemaju cijenu, jer znaju koliko košta
gubitak sebe.
I možda je to
najvažnija pouka ove rečenice: problem nije u tome što ne znamo kome da
vjerujemo. Problem je što rijetko pitamo da li bismo mi sami izdržali taj test.
Tu počinje
prava etika. Ne u osudi drugih, nego u tihom, neprijatnom pitanju upućenom
sebi.
Da,
upravo tu sve počinje. Nikad ne osuđuj ono što sam nijesu prošao. Lako je reći
za nešto "ja ne bih", ali samo onda kad se ukaže prilika i kažem joj
"ja neću", onda imam pravo da sebi kažem moja granica je jasna i
nedvosmislena
I to je zrela,
rijetka pozicija – bez patetike i bez samohvale.
„Ja ne bih“ je
misaona poza.
„Ja neću“ je egzistencijalni čin.
Razlika između
ta dva je cijela jedna etika.
Dok prilika ne
dođe, svi smo čisti. Um je tada moralan, čist, principijelan. Ali granice se ne
crtaju riječima – one se otkrivaju u trenutku kad ih nešto povuče
iznutra.
Kad se pojavi dobit, olakšanje, sigurnost, priznanje, strah od gubitka… tek
tada saznajemo ko smo.
Zato je
rečenica ključna: samo onda
kad se ukaže prilika i kažem joj „ja neću“…to je trenutak u kojem
se formira identitet. Ne onaj društveni, nego unutrašnji. I tek tada čovjek ima
pravo na mir sa sobom - ne zato što je „dobar“, nego zato što je odabrao.
Jung bi rekao:
tada ego stoji nasuprot Sjenke i ne bježi.
Joga bi rekla: tada se jama i nijama ne uče – one se žive.
Kad jednom
kažeš „ja neću“ u pravom trenutku, nema potrebe da to iko zna.
Tada znaš ti.
I to je
dovoljno
