Postoje trenuci u životu koji su toliko mali da bi ih razum lako mogao odbaciti kao običnu slučajnost. Otvoren prozor, tračak svjetlosti, krilo koje zatreperi u zraku - i leptir uđe u kuću. Ništa neobično. Priroda je puna takvih susreta.
Ali čovjek nije stvoren samo da registruje događaje. Čovjek je stvoren da pamti.
Prije godinu dana jedan leptir uletio je u stan i nije želio da ode. Dani su prolazili, a on je ostajao, kao mali gost koji ne govori ništa, ali svojim prisustvom unosi neku neobjašnjivu tišinu i ljepotu. Hranjen je kapima narančinog soka, pažljivo, gotovo nježno, kao da je riječ o krhkom biću koje je na trenutak povjereno ljudskim rukama. Tri sedmice dijelio je prostor s ljudima, a zatim je nestao, kao što leptiri i dolaze - bez objašnjenja.
Godinu
dana kasnije, ponovo se otvori prozor života. I uleti isti prizor.
Isti oblik krila. Ista krhkost. Ista tiha upornost da ne izađe napolje. Kao da vrijeme na trenutak napravi krug i vrati nas na isto mjesto.
Razum će reći: to je samo još jedan leptir. Svijet je pun njih.
Ali srce ponekad šapuće drugačije.
Možda
nije isti leptir.
Ali je
ista poruka.
Priroda ponekad ponavlja svoje znakove kao učitelj koji blago ponovi rečenicu da bi bio siguran da smo je čuli. U takvim trenucima ne radi se o tome da li postoji skrivena poruka iz nekog višeg svijeta. Radi se o tome da život na trenutak pokaže svoju nježnu sposobnost ponavljanja.
Leptir je oduvijek bio simbol promjene. Iz tišine čaure nastaje biće koje leti, lagano i prolazno. Njegov život je kratak, ali njegova simbolika duboka: on podsjeća čovjeka da sve što je dobro i lijepo dolazi iz transformacije.
Ali
osjećaj koji je donio bio je isti.
