Postoje mjesta koja volimo ne zato što su savršena, nego
zato što u njima prepoznajemo život.
Proljeće je već
bilo stiglo, šuma je disala, mirisala, pjevala.
I
onda dođe oluja.
Polomi
grane. Utiša ptice. Razbije onu poznatu sliku koju smo nosili u sebi.
I
8kada se ponovo vratimo, ne dočekuje nas ista ljepota. Dočekuje nas tišina. Ne
ona mirna, nego ona koja podsjeća da se nešto dogodilo.
Ali
ako ostanemo dovoljno dugo, ako ne okrenemo pogled prebrzo, primijetimo nešto
važno. Ljepota nije nestala. Promijenila se. Nije više u savršenim krošnjama, nego
u onome što je ostalo.
U
mirisu koji se i dalje širi.
U sunčevim zracima koji i dalje prolaze kroz grane.
U životu koji nije odustao.
Ivo
Andrić je zapisao da oči vide ono čega je duša puna. Možda zato neko vidi samo
polomljeno drveće, a neko život koji se i dalje drži.
Možda
ljepota nikada nije bila samo u onome što gledamo, nego u onome iz čega
gledamo.
I
tada postane jasno: nije čarolija u tome da ništa nikada ne bude slomljeno. Čarolija
je u tome što, uprkos svemu, ljepota uvijek ostaje.
Možda
je tako i sa čovjekom.
Oluje
dođu. Ne pitaju. Ne biraju vrijeme.
I
poslije njih, ništa više nije isto.
Ali
ako ostaneš dovoljno dugo u sebi, vidjećeš: nije sve nestalo. Jer postoji nešto
što se ne lomi lako. Nešto što ne zavisi od spoljašnjih okolnosti. Nešto što ne
prestaje da postoji ni kada se sve promijeni.
I
zato, koliko god oluja bila jaka, koliko god toga odnijela, ostaje jedna tiha
istina:
“nema te oluje koja može ugasiti čaroliju.”
