Selindžer u “Lovcu”
piše “dosta mi je od ega, ega i ega“, kao i “muka mi je od toga što nemam
hrabrosti da budem apsolutni niko.“
Ove rečenice
ne zvuče kao bunt protiv svijeta. Više liče na umor od uloge.
Umor od stalne
potrebe da budemo neko. Da stignemo negdje. Da ostavimo trag. Da budemo
zanimljivi.
Jer biti
“neko” gotovo uvijek znači nositi nešto. Ime. Status. Mišljenje o sebi. Priču
koju stalno potvrđujemo.
Svijet nas uči
da je vrijednost jednaka vidljivosti. Ako nijesi nešto postigao, ako nijesi
izgradio ime, ako nemaš priču - kao da
nijesi ni postojao.
I onda počinje
trka. Ne nužno za bogatstvom. Nego za identitetom. Postajemo pažljivo
oblikovane verzije sebe. Gradimo sliku - pažljivo, strpljivo. Dodajemo uspjehe.
Skrivamo slabosti. Izbjegavamo pukotine. Učimo kako da govorimo, kako da izgledamo,
kako da mislimo. Sve pomalo prilagođeno pogledu drugih.
I negdje usput
izgubimo lakoću. I onda, u nekom trenutku, dođe zasićenje. Ne zato što smo
protiv uspjeha. Nego zato što smo umorni od napora da budemo važni.
Tu se rađa
misao o „biti niko“.
Ali to „niko“
ima dva lica.
Jedno je
povlačenje. Razočaranje. Odustajanje od sebe.
Drugo je
sloboda. Biti niko u smislu da ne moraš ništa dokazivati. Da ne moraš ostaviti
utisak. Da ne moraš biti poseban da bi imao pravo da postojiš. To “niko” nije
nestanak. Nije poništenje. Nije bezvrijednost.
To je rasterećenje. To je ogoljavanje. Skinuti ono što nije suština. Prestati
braniti sliku. Prestati dokazivati vrijednost.
I tu je
paradoks. Paradoks je u tome što i želja da budemo “niko” može postati novi
identitet. I „ja sam onaj koji prezire ego“ može biti suptilan oblik ega. Želja
da budemo posebni i strah da budemo niko hrane isti mehanizam. Oboje zavise od
pogleda drugih.
Zato hrabrost
nije u odbacivanju svijeta. Hrabrost je u tišini u kojoj sebi više ne moraš
ništa dokazivati. Hrabrost da budeš niko je hrabrost da ostaneš bez te zavisnosti.
To znači:
– da ne moraš
biti zanimljiv
– da ne moraš imati odgovor
– da ne moraš ostaviti utisak
Samo da budeš.
To je povratak
sebi prije nego što si morao postati “neko”. Prije uloge. Prije poređenja. Prije
stalne potrebe da definišeš ko si.
Možda
“apsolutni niko” nije praznina. Možda je to stanje bez maske.
A maska je
teška ne zato što je lažna - nego zato što je stalno moraš držati.
Kad je
spustiš, ne postaješ manji. Postaješ tiši. I u toj tišini nema potrebe da budeš
poseban. Ali nema ni potrebe da se umanjiš. Postoji samo prisutnost.
Možda je to
ono za čim čeznemo kad kažemo da smo umorni od ega.
Ne želimo nestati. Želimo prestati da se takmičimo, upoređujemo, sa drugima nosimo. I možda je upravo to najdublja forma slobode.
