Uspravni ljudi ne prave buku. Njihova etika je tiha, ali postojana.
Prepoznaš
ih po tome što ne gaze ni kad mogu. Što ne koriste slabost drugog kao priliku.
Što ostaju isti i kad ih niko ne gleda i kad ih svi gledaju.
Oni
ne govore mnogo o vrijednostima. Jer znaju da se vrijednosti ne brane riječima,
nego ponašanjem u sitnim, nevidljivim trenucima.
Ti
ljudi često izgledaju neprilagođeno. Previše sporo u svijetu brzih dobitaka.
Previše blagi u svijetu grube logike. Previše tihi u vremenu stalne buke.
Ali
upravo oni drže ravnotežu. Ne sistem, ne institucije, ne parole, nego pojedinci
koji odbijaju da se saviju kad savijanje postane norma.
Njihova
etika nije spektakl. Ona je nalik korijenju: ne vidi se, ali bez nje sve pada.
I
možda ih je malo. Ali svako vrijeme preživi zahvaljujući toj manjini. Jer dok
god postoji makar jedan uspravan čovjek, svijet još ima oslonac.
