Postoje ljudi koji o dobroti govore kao o velikoj vrlini, gotovo nedostižnoj. Ali Fransis Bejkon je vidio nešto jednostavnije i istinitije: dobrota se ne pokazuje u velikim riječima, nego u malim postupcima.
Ona
nije samo osobina, nego navika. Nešto što se živi svakodnevno, često i
neprimjetno.
Čovjek
može imati oštar um, snažnu volju, pa čak i uspjeh u svijetu, ali ako u njemu
nema dobrote, on ostaje nemiran. Kao da u njegovoj unutrašnjosti stalno nešto
traži mir koji ne može pronaći. Jer bez dobrote, snaga lako postaje grubost, a
razum hladnoća.
Dobrota
se, međutim, ne dokazuje. Ona se prepoznaje.
U
načinu na koji se čovjek obrati nepoznatom. U tome da li zastane pred tuđom
nevoljom. U lakoći s kojom prašta, ne zato što zaboravlja, nego zato što ne
želi da nosi teret koji ga spušta.
Postoji
i jedna tiša mjera dobrote. To je zahvalnost za male stvari.
Jer
čovjek koji vidi vrijednost u malom, vidi i čovjeka, a ne samo korist koju može
imati od njega.
Možda
je zato dobrota najveća od svih vrlina. Ne zato što je uzvišena, nego zato što
čini da čovjek ostane - čovjek.
I
kao što plemenito drvo pušta smolu kada je ranjeno, tako i dobar čovjek, čak i
kada je povrijeđen, ne prestaje da daje ono što nosi u sebi.
To
nije slabost. To je snaga koja ne traži da bude viđena.
Dobrota,
međutim, nosi u sebi jednu zamku o kojoj rijetko govorimo.
Čovjek
koji želi činiti dobro može lako početi da se veže za ljude kojima pomaže - za
njihova očekivanja, njihove hirove, njihovu zahvalnost. Tada dobrota polako
prestaje biti slobodna. Ona postaje potreba da budemo prihvaćeni.
Zato
istinska dobrota traži unutrašnju ravnotežu: činiti dobro, ali ne tražiti ništa
zauzvrat; biti otvoren, ali ne izgubiti sebe. Jer kada se dobrota veže za tuđe
reakcije, ona postaje teret. A kada ostane slobodna, ona postaje snaga.
I
praštanje je jasan čin dobrote, iako mnogi smatraju da je praštanje znak
slabosti. Ali istina je drugačija. Onaj ko lako prašta ne čini to zato što je
zaboravio uvredu, nego zato što je ne želi nositi. On ne dozvoljava da ga tuđa
greška određuje.
To
je znak duha koji stoji iznad povrede.
Ne
zato što je hladan, nego zato što je slobodan.
Postoji
još jedan tihi znak dobrote: sposobnost da se bude zahvalan za male stvari. Velike
stvari primijeti svako. Male vidi samo onaj koji ima unutrašnju pažnju.
Takav
čovjek ne cijeni samo ono što dobija, nego i onoga od koga dolazi.
I
možda je upravo tu skrivena prava mjera dobrote: u sposobnosti da se u malom
prepozna veliko.
