„I čini mi se da se Strašni sud sastoji u tome da će svako od nas stati pred licem savršene ljubavi i uvidjeti kako je malo ima u sebi, i užasnuti se.“ - Mitropolit Antonije Surožski
Ako postoji
Sud, onda on, vjerovatno, neće ličiti na prizore iz starih fresaka, niti na
vatru, niti na glas koji presuđuje. Biće to nešto neuporedivo jednostavnije i
neuporedivo teže: susret sa Ljubavlju koja ne traži izgovore.
Jer ljubav,
kad je savršena, ne optužuje. Ona samo jeste. Ona stoji pred čovjekom kao
čisto, nezahtjevno svjetlo, jasno kao jutro, blago kao tiho milovanje duše, i u
tom svijetlu sve što je u nama neskladno, tvrdo ili hladno, postaje vidljivo
bez ikakvog spoljnjeg suda. Strašnije od svake kazne jeste vlastiti pogled na
sopstvenu neispunjenost.
Taj trenutak,
kaže Surožski, jeste suština Strašnog suda: da ćemo jednom stajati pred licem
savršene ljubavi i uvidjeti kako smo malo te ljubavi u sebi sačuvali. Nije
strašno to što smo griješili, griješi sve što živi. Strašno je to što smo tako
često birali da ostanemo zatvoreni, da se ne povjerimo, da se ne otvorimo ni
prema drugome, ni prema sebi. Strašno je što smo propuštali biti bolji kada smo
to mogli.
Andrić bi
rekao da svaka tvrdoća u čovjeku nastaje iz straha, a svaki strah je ponor
između ljudi. I zato taj Sud nije prijetnja nego razotkrivanje: pokazuje koliko
smo puta dopustili da strah zatvori ono što je u nama najmekše i najsvetlije.
Tolstoj bi
nadodao da je svaki čovjekov život zapravo neprestani pokušaj da nauči voljeti,
ne apstraktno, ne riječima, nego djelom, pogledom, praštanjem. U toj školi niko
nije odličan, ali svi imaju zadatak da se trude. I kada stanemo pred savršenu
ljubav, bićemo suočeni ne sa kaznom, nego sa vlastitim nedovršenim radom.
Hese bi tu
pronašao tihu mudrost: da je naša nedovoljnost zapravo poziv na rast, na
nježnost prema sebi i drugima. Jer što je ljubav veća, to je veća i radost što smo
je bar djelimično spoznali, i veća tuga što nijesmo više.
Možda je,
dakle, taj Sud prije svega ogledalo. U njemu se ne vidi ono što smo uradili,
nego ono što smo mogli uraditi: trenuci u kojima je ljubav željela da se rodi u
nama, a mi je nijesmo pustili.
Ipak, nije sve
u užasu. Jer savršena ljubav ne sudi da bi uništila, već da bi oslobodila. Ona
nas vraća nama samima, pokazuje nam koliko smo bez nje nedovršeni i koliko smo
s njom beskrajno mogući.
