(Galeb
Džonatan Livingston i Sidarta)
Večeras
sam skinuo knjigu sa police na kojoj stoje bajke i knjige za djecu. „Galeb
Džonatan Livingston“. Tanka, gotovo krhka knjiga, lagana, ona koja se čita u
jednom dahu, ona koju svijet bez mnogo razmišljanja svrsta među bajke i
metafore za najmlađe.
I
upravo tu počinje paradoks.
Čitao
sam je kao čovjek koji je prošao klasike, filozofiju, psihologiju, jogu. Čitao
sam je kao neko ko zna koliko riječi mogu da zamagle, a koliko tišina može da
kaže.I uživao sam - ne dječije, nego tiho, duboko, zrelo.
Jer
Galeb nije knjiga o letenju. To je knjiga o usamljenosti izbora. O
biću koje prihvata cijenu slobode bez
pregovora. Bez garancije da će biti shvaćeno. Bez potrebe da se pravda jatu. I
na kraju, tiho pomirenje s tim da neće biti prihvaćeno zato što jeste, nego
uprkos tome što jeste.
Ova
knjiga nije naivna.
Ona je nemilosrdno čista.
I
dok sam je čitao, nešto me tiho podsjetilo na drugu knjigu, onu kojoj se vraćam
drugačije, sporije: Heseovu Sidartu.
Na
prvi pogled, te dvije knjige nemaju mnogo zajedničkog. Jedna govori o ptici.
Druga o čovjeku. Jedna je laka kao pero. Druga teška kao sudbina. Ali u
iskustvu čitanja one su jedno isto ogledalo, samo postavljeno na dvije visine.
Galeb
je knjiga o onome trenutku kada biće prvi put kaže: “Ne mogu više živjeti
kako se od mene očekuje.“ Sidarta je knjiga o onome što se dogodi poslije
toga.
Galeb
odlazi.
Sidarta ostaje, ali se ne povinuje.
Dok
sam čitao Galeba, nijesam vidio samo priču za djecu. Vidio sam ranu fazu
buđenja, onu čistu, bolnu, usamljenu. Fazu u kojoj sloboda još nema oblik
mudrosti, u kojoj se plaća visoka cijena za to da se leti drugačije.
To
je knjiga o odvajanju bez cinizma. O istini bez ironije. O samoći koja još ne
zna da će jednog dana postati utočište.
Sidarta
je, nasuprot tome, knjiga o povratku. Ne povratku svijetu, nego povratku sebi bez
borbe.
Tu više nema potrebe da se dokazuje, da se bježi, da se prkosi.Tu se uči
slušanje rijeke, ne protivljenje njenom toku.
Galeb
još misli da mora da leti savršenije. Sidarta zna da mora da bude.
I
u tom spoju čovjek prepoznaje sebe.
Galeb
je ono što je bio kada je prvi put osjetio da ne pripada jatu. Sidarta je ono
što uči da bude sada - bez potrebe da se odvaja, bez potrebe da se vraća, bez
potrebe da se objašnjava.
Shvatio
sam tada zašto je Galeb proglašen dječjom knjigom. Ne zato što je plitka, nego
zato što govori prije nego što svijet nauči da se brani od istine. Djeca
još nemaju slojeve. Odrasli ih imaju previše.
A
Sidarta? On dolazi tek kada se slojevi počnu umarati sami od sebe.
Zato
ove dvije knjige ne stoje jedna pored druge u bibliotekama. Ali stoje jedna
pored druge u životu.
Jedna
je početak razdvajanja.
Druga je kraj traganja.
Post-scriptum: Čitanje kao sjećanje, ne kao znanje
Postoje
knjige koje se čitaju da bi se nešto naučilo. I postoje knjige koje se čitaju
da bi se nečega sjetilo.
Razlika
je suptilna, ali presudna.
Dijete
još živi u svijetu asocijacija. Za njega galeb jeste sloboda. Rijeka jeste
vrijeme. Put jeste život. Ne zato što dijete ne zna da su to metafore,
nego zato što još nije naučilo da ih razdvaja.
Odrastanjem,
te asocijacije ne nestaju. Mi ih ne gubimo, mi ih prekrivamo.
Prekrivamo
ih mudrostima koje su tuđe, ali nose autoritet.
Tradicijama koje nude sigurnost, ali ne i istinu.
Školama koje pune informacijama, ali ne uče kako misliti, kako slušati.
Objašnjenjima koja seciraju iskustvo dok ga potpuno ne isprazne.
Zato
neke knjige, kada ih čitamo kasnije u životu, ne djeluju kao znanje.
One
djeluju kao sjećanje.
Ne
dodaju ništa novo svijesti. One uklanjaju ono što je suvišno.
Takve
knjige ne insistiraju da budu shvaćene. One samo stoje i čekaju da im priđeš
bez odbrane.
Zato
ih često nazivamo „dječjim“. Ne zato što su plitke, nego zato što govore prije
nego što se svijet nauči objašnjavati.
Kada
nas takva knjiga dotakne, u nama se ne budi uzbuđenje, nego tiho slaganje. Ne
euforija, nego mir.
Zato takve
knjige, kad ih čitamo kasnije, ne djeluju kroz radnju.
One bude tragove: onoga što smo htjeli biti,
onoga što smo slutili prije nego što smo znali imena,
onoga što smo sanjali prije nego što smo naučili da to nazovemo naivnim. Kao da
neko izgovori rečenicu koju smo cijeli život nosili, ali joj nijesmo znali
glas.
I tada shvatimo:
ne čitamo da bismo znali više,
nego da bismo se vratili bliže.
I zato se Galeb ponovo otvara u zrelim rukama.
Ne kao bajka -
nego kao podsjetnik na prvi iskreni korak.
