MOJIH PET PISACA KAO PET FAZA SVIJESTI

(ne kao književna istorija, nego kao unutrašnji put)

Ovo nijesu „najveći pisci“. Ovo su unutrašnje stanice kroz koje prolazi svijest koja traži istinu. Ne prođu ih mnogi sve. Još rjeđe tim redom. Ali red postoji. Ne u knjigama. U čovjeku.

1. Dostojevski – Silazak u podzemlje (rascjep svijesti)

Dostojevski je prva pukotina. On se ne čita – u njega se pada. To je faza u kojoj svijest prvi put vidi da nije jedinstvena. Da u čovjeku žive: poriv i moral, vjera i blasfemija, ljubav i nasilje.

Dostojevski ne nudi izlaz. On razgolićava. Zato je opasan ako postane dom. On je inicijacija, ne prebivalište. Ko ostane predugo, izgubi tlo. Ko ga preskoči, ostane književno nedovršen.

Ovo je faza: „Vidim mrak u sebi i više ne mogu da se pravim da ga nema.“

2. Hese – Potraga i razdvajanje (duhovni nemir)

Hese dolazi kad čovjek više ne može da izdrži podzemlje, ali još ne zna gdje da ide. Ovdje se rađa put. Sidarta odlazi. Demijan se odvaja. Stepski vuk puca između svjetova.

Ovo je faza duhovne žeđi. Još uvijek romantične. Još uvijek nemirne. Hese je most između tame i smisla. Između bunta i slušanja.

Ovo je faza: „Ne pripadam svijetu kakav jeste, ali sam na putu da znam kakav bih da bude.“

3. Jung – Susret sa nesvjesnim (integracija)

Jung dolazi kada traganje postane iscrpljujuće. Kada čovjek shvati da ne traži put napolju. Ovdje počinje rad.

Sjenka se ne pobjeđuje – integriše se.
Arhetipi se ne obožavaju – prepoznaju se.
Nesvjesno se ne osvaja – sluša se.

Jung oduzima iluziju „prosvjetljenja“. Ali daje nešto trajnije: cjelovitost.

Ovo je faza: „Ne moram da budem savršen da bih bio stvaran.“

4. Tolstoj – Moralno buđenje (odgovornost)

Tolstoj dolazi tiho. Kada se psiha umiri, a duša pita: Kako sada živjeti? Ovo nije asketizam iz straha. Ovo je etika iz jasnoće.

Tolstoj ne traži bijeg iz svijeta. On traži ispravnost u svijetu. Rad. Jednostavnost. Istina bez spektakla.

Ovo je faza: „Ne mogu živjeti protiv savjesti, čak ni u ime ideala.“

5. Andrić – Mjera i tišina (pomirenje)

Andrić je kod mene bio posljednja faza. Ne zato što je „najviša“. Nego zato što je najtiša. Ovdje nema više borbe. Nema potrebe da se svijet popravlja. Nema potrebe da se objasni smisao. Postoji mjera. Trajanje. Ćutanje koje zna.

Andrić vidi ljudsku sudbinu bez patetike. I voli je bez iluzije.

Ovo je faza: „Svijet je težak, ali podnošljiv. I to je dovoljno.“

Na kraju: Dostojevski te razbije. Hese te pokrene. Jung te sastavi. Tolstoj te uspravi. Andrić te smiri.

To nije književni kanon. To je unutrašnja mapa. I nije nužno da se dođe do kraja. Dovoljno je znati gdje se nalaziš. Jer najveća greška nije ostati u jednoj fazi. Najveća greška je misliti da je ona posljednja.

P. S. – KRLEŽA: RASKRSNICA BEZ UTOČIŠTA

Postoji još jedno ime koje ne pripada ni jednoj fazi kojoj se stalno vraćam, a ipak se mora spomenuti.

Krleža. Ekstremno inteligentan, nemilosrdno pronicljiv i moralno zapaljen.

Njime sam se jedno vrijeme bavio s istinskim divljenjem. Zbog jezika. Zbog intelekta. Zbog nemilosrdne sposobnosti da razotkrije laž - ličnu, društvenu, državnu, ideološku.

Krleža vidi ono što mnogi ne žele da vide i ima hrabrost da to izgovori bez ublažavanja. Ali Krleža nije put. On je raskrsnica. Kod njega se svijest ne smiruje - ona se zaoštrava. Ne stišava se nego biva stalno u stavu.

Krleža ne traži utočište. Ne traži mjeru. Ne traži tišinu. On bira budnost koja ne želi da se odmori.

Zato sam ga morao proći. I zato nijesam mogao u njemu ostati. Divljenje je ostalo. Boravak nije. Pomogao mi je da jasno vidim svijet kakav jeste, ali ne i da u njemu boravim bez gorčine.

I to je njegova istina, ali i njegova granica. Zato je Krleža važan. Neophodan. Ali rijetko krajnja stanica. On stoji sa strane mape, kao opomena da se istina može vidjeti i bez mira, ali da se bez mira u istini ne može dugo živjeti.

Hese kaže: svijet je lažan, zato odlazim da tražim istinu

Andrić kaže: svijet je težak, ali traje - nauči mjeru

Joga kaže: svijet prolazi - ostani u dahu

Krleža kaže: svijet je lažan i ja ću mu to vikati u lice

Krleža ne želi da stane. On želi da udari.

I to je časno.
Ali iscrpljujuće. 

GDJE SAM JA NA TOJ MAPI

Kada pogledam tu mapu - Dostojevski, Hese, Jung, Tolstoj, Andrić - više ne tražim odgovor u knjigama. Tražim ga u onoj misli koja se rodi u tišini između njih.

Znam gdje sam bio.

-Dostojevski je bio moja rana mladost, kad sam ga čitao opet i opet, znao skoro napamet (nažalost).  Bio je opravdanje nemira, dubine, krajnosti života tadašnjeg. U njemu sam vidio dozvolu da se ide do dna, do kraja, da se gazi vatra, da se pije, neobavezno i često voli, pesnicama rješavaju nesporazumi, da se gubi - i da se to zove „istina o čovjeku“.

Tek kasnije sam shvatio: on nije bio moj dom, nego moj silazak u mrak. I da se u podzemlju ne ostaje, iz njega se izlazi ili se u njemu do kraja izgubi.

-Hese je došao kao dah. Kao osjećaj da postoji put koji nije ni porok ni pokajanje. Da postoji traganje koje nije samouništenje. Tu sam prvi put osjetio da se može otići, a da se ne bježi.

Ali Hese je još uvijek putnik. A ja sam, vremenom, prestao da želim stalno prolaženje kroz vatru života, prestao da želim kretanje.

-Jung je bio prelom. Tu je prestala romantična ideja o duhovnosti. Počeo je rad. Susret sa sjenkom, sa odgovornošću, sa sopstvenim obrascima.

Tu sam shvatio nešto presudno: da nijesam slomljen, nego nesastavljen.

-Tolstoj me je prizemljio. Bez patetike. Bez metafizike. Pitanje više nije bilo samo: „Kako živim sa onim što znam?“ već i „Ko sam?“

Jednostavnost. Istina. Moral koji se ne viče.

-A Andrić… Andrić je došao tek kada je prestala potreba da se bilo gdje stigne.

Danas znam: ne živim ni u jednoj fazi. Ali najčešće se, uz sporadične izlete, što se beletristike tiče vraćam, prebivam između Tolstoja, Hesea, Junga i Andrića.

U prostoru gdje se zna dovoljno da se ne bori, a osjeća dovoljno da se ne otuđi. Gdje nema iluzije da će svijet biti pravedan, ali ni gorčine zbog toga.

Tu sam naučio mjeru. Ćutanje koje ne bježi. Prihvatanje bez rezignacije.

Ali ni Andrić nije bio posljednja stanica. Jer i tišina može postati stav. I mjera može postati identitet.

A onda je došla joga. Ne kao još jedna knjiga na polici.

Prvo kao filozofija. Zatim kao ideja. Zatim kao “to je ono što sam cijelog puta tražio”.

Došla je kao praksa.

Kao dah koji se vraća. Kao tijelo koje se smiruje. Kao um koji počinje da se pita o sebi. U jogi više nijesam morao da se popravljam. Nijesam morao da se tumačim. Samo da budem prisutan.

Ako su prethodne faze bile kretanje svijesti, joga je bila zaustavljanje bez ukočenosti.

Tu više nema faza. Nema mape. Nema potrebe da se lociram. Postoji praksa koja se ponavlja. Tiho. Svakodnevno. Bez obećanja.

I možda je to kraj puta: ne odgovor, nego ritam.

Ne spoznaja, nego boravak, utočište duha i duše. .

Danas znam: prošao sam inicijaciju, umorio se od traganja, sastavio se koliko je bilo moguće, naučio mjeru - i sada učim prisustvo.

Ne da bih bio bolji. Nego da bih bio stvaran. Jer krajnja stanica nije knjiga. Niti misao. Niti zaključak. Krajnja stanica je - joga. Lično iskustvo. Praksa.

I više ne pitam: „Gdje treba da budem?“

Pitam samo, iskreno, iz dubine bića: „Jesam li tu gdje jesam, bez laži?“

I znam, odgovor je: jesam. Joga je u meni otvorila taj istinski Put. Kao čežnju, želju, istinu, mir. Smisao.