ANDRIĆEVA “PROKLETA AVLIJA” - SVEVREMENA KNJIGA

Prokleta avlija“ je jedna od najtiših, a usuđujem se reći najnemilosrdnijih knjiga koje postoje. Ona ne viče, ne moralizira, ne nudi izlaz, ali ti zauvijek promijeni način na koji gledaš vlast, krivicu i sudbinu.

-Kako je ja doživljavam

Za mene, Prokleta avlija nije priča o zatvoru. Ona je priča o svijetu kao zatvoru bez zidova. Zatvor je samo zgusnuta verzija stvarnosti: isti mehanizmi moći, ista potreba da se nađe krivac, ista sudbina nedužnih, ista ravnodušnost sistema prema istini.

U tom smislu, knjiga je zastrašujuće savremena. Možda čak savremenija danas nego kad je napisana.

Andrićeva najveća snaga je što ne optužuje. On pokazuje. Nema gnjeva. Nema patetike. Nema pobune.

I upravo zato je strašan.

Jer shvatiš: najopasniji sistemi nijesu oni koji mrze nego oni koji funkcionišu bez osjećanja.

-Lik Ćamila: srce knjige

Ćamil je jedan od najtragičnijih likova u našoj književnosti, ali ne zato što pati nego zato što razmišlja. On strada ne zbog zločina, nego zbog unutrašnje slobode. Njegova greška nije bunt. Njegova greška je dubina. Svijet mu to ne oprašta.

-Prokleta avlija je kratka jer nema viška. Svaka rečenica je ogoljena do kosti. Nema metafizičkog bijega. Nema iskupljenja. Nema prosvjetljenja.

I baš zato djeluje gotovo istočnjački: prihvatanje bez iluzije, jasnoća bez nade, istina bez utjehe.To je knjiga zrele svijesti, ne mladalačkog zanosa.

Poslije Proklete avlije ne osjećaš tugu. Osjećaš ozbiljnost. Kao da ti neko kaže: „Evo kako stvari stoje. Neće se promijeniti zato što ti to želiš.“

I onda moraš odlučiti: hoćeš li ogorčenje ili unutrašnju slobodu. Andrić ti tu ne pomaže. On te samo ostavlja samog sa istinom.

-Gdje je vidim u odnosu na jogu i duhovnost

Paradoksalno - Prokleta avlija je duboko duhovna knjiga, ali bez transcendencije. Ona ne pokazuje put izlaska, nego razlog zašto ga moraš tražiti unutra.

Kad završiš Andrića, prirodno je da: više ne tražiš spas u političkim i religijskim sistemima, ne vjeruješ kolektivnim istinama, okrećeš se praksi, tišini, povlačenju

U tom smislu, ona je savršena pred-knjiga joge.

Ako bih je morao sažeti u jednu rečenicu: Prokleta avlija je knjiga koja te nauči da ne očekuješ pravdu od svijeta, ali da zato moraš postati odgovoran prema sopstvenoj savjesti.

-Zašto Andrić ne nudi izlaz - i zašto je to njegova najveća etika

Andrić ne piše da bi utješio. On ne piše da bi ohrabrio. On ne piše da bi pokazao put. Andrić piše kao neko ko je pogledao svijet do kraja i odlučio da se ne sklanja pogledom.

U tome je njegova etika.

Svijet kod Andrića ne traži saglasnost. U Andrićevim knjigama nema poziva na pobunu. Nema vjere u istorijski napredak. Nema obećanja da će razum pobijediti. Postoji samo jedno: poredak koji melje pojedinca bez strasti i bez mržnje.

Zlo kod Andrića nije demonsko. Ono je administrativno. I upravo zato nepodnošljivo stvarno.

Zašto nema izlaza?  Da Andrić ponudi izlaz, on bi lagao, a onda to ne bi bio on. Jer izlaz iz Sistema ne dolazi zato što si pravedan, ne dolazi zato što si pametan, ne dolazi zato što si nevin.

U Prokletoj avliji nema pogrešnog poteza koji bi se mogao ispraviti. Sve se dešava tačno onako kako se dešava u stvarnosti.

Bez dramaturgije.
Bez smisla.
Bez nagrade.

Najtragičniji Andrićevi likovi nijesu buntovnici. Oni su unutrašnje slobodni ljudi u pogrešnom svijetu. Njihova krivica je nevidljiva: previše razumiju, previše pamte, previše misle. Svijet ih ne kažnjava zato što su loši, nego zato što ne pripadaju.

Zato je Andrićeva etika hladna, ali poštena. On ne govori: „Budi dobar pa ćeš biti spašen.“ On govori: „Budi svjestan - i ne očekuj nagradu.“

To je etika odraslog čovjeka.

Ne traži aplauz.
Ne traži opravdanje.
Ne traži smirenje.

Traži unutrašnju postojanost.

To je i duboko duhovno. Duhovnost kod Andrića nije u transcendenciji. Nema svjetlosti na kraju tunela. Ali ima nešto teže i vrednije: odgovornost bez iluzije. Tek kad shvatiš da te svijet neće spasiti, možeš prestati da mu se dodvoravaš.

I tada počinje prava sloboda.

-Andrić i joga - tiha veza

Joga ne obećava promjenu svijeta. Ona obećava promjenu odnosa prema svijetu. U tom smislu, Andrić i joga stoje na istoj liniji: bez patetike, bez obećanja, bez kolektivnih snova

Samo disciplina svijesti.

Andrić je i kraj jedne iluzije. Nakon Andrića: više ne vjeruješ u velike narative, više ne očekuješ pravdu, više ne tražiš smisao u spoljašnjem poretku, ali ako si spreman, otvara se drugo pitanje: Ako izlaz ne postoji spolja - šta ostaje unutra?

To pitanje Andrić ne postavlja.
On ga prepušta tebi.

I u tome je njegova najveća etika.