Sve više ljudi ulazi u odnose ne zbog ljubavi, već zbog straha. Straha od samoće, od siromaštva, od biološkog nenasleđivanja, od društvene osude. Straha od toga da ih niko nikada neće voljeti onakve kakvi jesu, pa biraju da budu voljeni onakvima kakvi nijesu.
A ljubav... ljubav ćuti u uglu. Čeka. Ne miješa se u
nagodbe, dogovore i društvene sporazume. Ne zgrće zajedničke kredite. Ne računa
koliko si ti dao, a koliko ja. Ljubav nije knjigovođa.
Muškarac i žena danas se često sretnu, ali se rijetko
prepoznaju. Oni traži sigurnost, traže potvrdu. Oni bježe od praznine,
unutrašnje slabosti. A ispod svih tih maski, samo dvoje bića koja žele isto -
da ih neko vidi. Da ih neko osjeti. Da ih neko zagrli tamo gdje boli i gdje su
najranjiviji.
Istinska ljubav
između muškarca i žene nije dogovor, ni projekat, ni društvena obaveza. Ona ne
nastaje na osnovu kompatibilnosti horoskopskih znakova ili broja zajedničkih
interesovanja.
Ona je susret,
onaj pravi, unutrašnji, kad se dvoje pogleda i osjeti da je to već bilo. Ne u
ovom životu, možda ne ni u ovom svijetu, ali bilo je.
To nije zaljubljenost. To je prepoznavanje.
Ne romantika, već prisustvo.
Ne potreba, već dar.
I ta ljubav ne pita: "Šta ćeš mi pružiti?"
Već: "Kako da budem uz tebe, a da ne izgubim sebe?"
Ne kaže: "Biću tvoj, tvoja, ako me učiniš srećnim,
srećnom"
Već: "Biću tu dokle god mogu biti autentičan, autentična pored tebe."
Jer prava ljubav ne traži da budemo isti. Ona traži da budemo istiniti.
I muškarac i žena koji su sazreli za tu ljubav neće tražiti savršenstvo. Oni će tražiti prisutnost. Neće tražiti partnera da ih upotpuni, već da s njim dijele puninu koju su već pronašli u sebi
Takva ljubav ne traži obećanja. Ne moraš reći
"zauvijek". Dovoljno je reći: "Dokle god je ovo istinito."
I to je svetije od svake zakletve.
Jer istinska ljubav ne zna za vlasništvo.
Ne zna za kontrolu.
Ne zna za uslov.
Zna samo za dodir - ne tijela, već duše.
Zna za prostor - onaj u kojem možeš disati i biti.
Zna za tišinu - onu koja se ne mora ispuniti riječima, jer već sama sve govori.
Muškarac koji voli ženu istinski neće pokušati da je
oblikuje. Gledaće je kako raste, kako se mijenja, kako se ponekad udaljava da
bi se vratila bliža. I žena koja voli, neće pokušati da ga učini projektom.
Pustiće ga da bude i kad ne zna ni sam šta jeste.
Jer ljubav nije želja
da zadržiš nekog pored sebe.
Ljubav je radost što taj neko postoji.
A ako ode - nije kraj. Jer ljubav ne prestaje kad se
prestane dodirivati.
Ostaje, tiha, kao miris što ostaje u sobi i kad onaj koga voliš izađe.
Možda smo zaboravili kako izgleda ljubav.
Možda smo je umotali u ugovore, slike, tradicije i očekivanja.
Ali ona i dalje postoji.
Tiha.
Nepogrešiva.
Nepokolebljiva.
Čeka nas. Da je se sjetimo.
