Postoji trenutak u čovjekovom životu, ne vezan strogo za godine, već za pređene unutrašnje puteve, kada prestane da osjeća potrebu da se objašnjava. Prestane da se pravda, da dokazuje, da uvjerava. Prestane da se upušta u rasprave u kojima je cilj pobijediti, a ne razumjeti.
To
je ona duboka zrelost o kojoj je govorio i Al Paćino: „Što je čovjek stariji
i mudriji, sve manje ima potrebu da se raspravlja o nebitnim stvarima.
Jednostavno želi ustati, poželjeti sve najbolje i otići.“
Nije
to umor tijela, već umor duše od ponavljanja istih krugova: ljudi koji žele
sukob, a ne dijalog; ljudi koji slušaju samo da bi odgovorili, a ne razumjeli; ljudi
koji u riječima traže pobjedu, a ne istinu.
Zreli
čovjek shvati, kao Heseov Sidarta, da se istine ne izgovaraju glasno, one se žive. I da se čovjek ne može uvjeriti u
ono za šta još nije sazreo, ma koliko govorili.
Postoji
posebna vrsta dostojanstva u tome da čovjek kaže: „Nećemo se razumjeti, i to je
u redu.“ Nema gnjeva, nema poraza. Samo mirna odluka da čuva svoje vrijeme i
svoj mir.
U
Andrićevom svijetu ovakvi ljudi su rijetki: oni nose tišinu kao oružje i kao
štit. Nije to bježanje, nego prepoznavanje granica onoga što se može
podijeliti.
Tolstoj je smatrao da najveća mudrost dolazi kada se čovjek približi jednostavnosti. A jednostavan čovjek ne troši sebe na borbe koje ga udaljavaju od vlastitog mira. Nije mu važno ko je „pobijedio“ u razgovoru. Važno mu je ko je ostao čist u duši. To je gest čovjeka koji je shvatio da se mir plaća selekcijom: selektovanjem razgovora, ljudi, tema, i sopstvenih reakcija.
To
je onaj čas kada shvatiš da nijesi dužan biti dio svakog dijaloga, da nije na
tebi da svakoj tuđoj zabludi budeš učitelj, i da se sloboda ponekad sastoji
upravo u tihom izlasku iz prostorije u kojoj se više nema šta tražiti.
To
je odlazak bez gorčine, bez teatralnosti, bez posljednje riječi. To je odlazak
čovjeka koji ne prekida, nego završava.
Iza tog odlaska stoji
najveća istina zrelog čovjeka. Čovjek čuva ono što mu je
najvrjednije: vrijeme, energiju, unutrašnju tišinu. Jer kad se jednom spustiš
duboko u vlastitu dušu, kada osjetiš prostor koji si godovima života teško
stekao, tada taj prostor više ne daš nikome ko ga ne zna cijeniti.
To
nije ravnodušnost. To je ljubav prema vlastitom miru.
To
nije osama. To je odabir društva u kojem duša ne mora da se brani.
To
nije slabost. To je najviši oblik snage: snaga da odeš bez potrebe da budeš u pravu.
