U ljudskoj istoriji malo je riječi koje nose težinu veću od svoje glasovne jednostavnosti. Vjernost je jedna od njih. Nečujna, nenametljiva, skromna, a istovremeno moćnija od bilo koje sile koja se razmeće snagom.
Ciceron
je o njoj govorio kao o „najsavršenijem daru duše“, i možda ni sam nije slutio
koliko će ta misao ostati trajna, otporna na vrijeme, režime i mijene ljudske
prirode. Jer vjernost je nešto što čovjek ne može kupiti, naučiti u školi, niti
iznuditi pritiskom.
To
nije društvena obaveza, nije zakon i nije forma. Vjernost je unutrašnji dogovor
između čovjeka i njegove savjesti. Sve što je izvan toga samo je spoljašnji
sjaj, maska koja se raspadne na prvom iskušenju.
Savremeni
svijet često zamjenjuje vjernost poslušnošću, kao da su to sinonimi. Ali
vjernost nije pokornost. Ne znači pristati na sve, ne znači zatvoriti oči, ne
znači žrtvovati svoje biće radi tuđih ciljeva.
Vjernost
je upravo suprotno: to je najdublji čin slobode.
Vjeran
može biti samo onaj koji je u stanju da bira. Rob ne može biti vjeran. U strahu nema vjernosti, samo nužnost. U interesu nema vjernosti, samo
trgovina. Vjernost je uvijek svjesno, mirno rečeno: „Ja ostajem ono što
jesam.“
A
tu rečenicu mogu izgovoriti samo slobodni.
II
Vjernost
nije samo odnos prema drugima, premda se tako najčešće posmatra. Ona počinje
mnogo dublje, u samom temelju ličnosti. Čovjek koji iznevjeri svoju istinu,
istog trenutka gubi moć da bude vjeran ikome drugome.
Tolstoj
je vjerovao da je pravi moral u skladu čovjeka sa sopstvenom dušom. Hese bi
rekao da su izdaje prema drugima samo odjeci one prve, najveće izdaje, izdaje
sebe. Andrić je u svojim likovima često opisivao ljude koji spolja djeluju
čestito, ali duboko u sebi nose tihe pukotine, sitne prevare prema sopstvenom
karakteru. I upravo te mikroskopske izdaje prerastaju u one velike, koje
razaraju domove, prijateljstva, narode.
Čovjek
može sve izgubiti, ali dok je vjeran sebi nije izgubljen.
III
Zašto
je vjernost rijetka? Zato što je zahtjevna. Zahtijeva dosljednost u svijetu
koji slavi promjenljivost. Zahtijeva mir u vremenu buke. Zahtijeva karakter u
vremenu maski. Zahtijeva hrabrost u vremenu oportunizma.
Ljudi
koji su uistinu vjerni često djeluju „tvrdo“, „staro“, „neprilagodljivo“. Ali to je samo privid. Njihova tvrdoća nije okrutnost, nego snaga. Njihova
nepokolebljivost nije tvrdoglavost, nego kičma koja zna šta je vrijedno, a šta
je prolazno.
Vjernost
nije kreč koji se skida, nego kamen koji ostaje.
U
trenucima kad sve potone - ratovi, razaranja, lomovi odnosa, bolesti, moralni
slomovi - vjernost postaje jedina zbiljska vrijednost.
Čovjek
vjeran sebi i drugima stoji poput svjetionika u magli: ne zato što je savršen,
nego zato što ne izdaje. Njegova riječ ima težinu. Njegovo prisustvo uliva mir.
Njegova tišina je pouzdanija od tuđih zaklinjanja.
Takvi
ljudi su rijetki, ali su oni koji nose svijet. Svi ostali prolaze kroz njega
kao vjetar.
Ciceron
je govorio da je vjernost dar. Ali možda je preciznije reći: vjernost je rezultat. Rezultat
borbe čovjeka sa sobom. Rezultat saslušane savjesti. Rezultat moralne jasnoće
koja se ne može kupiti, ali se može živjeti.
U
vremenu kada je istinu moguće relativizovati, a vrijednosti pretvoriti u
tržišne kategorije, vjernost ostaje posljednja nepristupačna tvrđava: iskonska,
sveta, i u dubokom smislu ljudska.
