Postoji
jedna tiha istina koju rijetko ko želi da izgovori naglas: svijet u kojem živimo ne nagrađuje dubinu, već efikasnost; ne prisutnost, već
prilagodljivost; ne savjest, već snalažljivost. I upravo tu nastaje unutrašnji rascjep
modernog čovjeka, jer da bi bio uspješan, često mora da se udalji od onoga što
ga čini živim.
Ostati
duševan u takvom svijetu ne znači pobjeći od njega, ali ni stopiti se s njim.
To znači hodati po ivici, svjestan da ravnoteža nikada nije trajna, već se
iznova uspostavlja.
Najveća
opasnost nije spoljašnja grubost, već unutrašnja kapitulacija. Čovjek može
učestvovati u svijetu, raditi, funkcionisati i uspijevati, a da pritom ne pređe
onu tihu granicu gdje počinje da se opravdava za ono što duboko zna da nije
ispravno.
Duševnost
počinje tamo gdje čovjek sebi ne laže.
Ni drugima, ni sebi.
Jung
bi rekao: „Čovjek ne postaje prosvijetljen zamišljajući figure svjetlosti,
već osvještavajući tamu.“
Ali
osvještavanje tame ne znači da joj se služi.
Svijet
traži brzinu. Duša traži ritam.
Ko
stalno živi u tempu spoljašnjih zahtjeva, izgubiće kontakt sa sobom. Duševan
čovjek mora sebi dozvoliti sporost, ne kao lijenost, već kao otpor
dehumanizaciji.
Bezdušan
svijet mjeri uspjeh brojevima, statusom, vidljivošću. Duša se u takvim
mjerilima guši.
Ako
čovjek počne da mjeri sebe spoljašnjim priznanjima, postaće zavisan od onoga
što ne kontroliše, od tuđeg pogleda. Duševan čovjek ima unutrašnje mjerilo: da
li je večeras bliži sebi nego juče.
To
je skromna, ali moćna mjera.
Bezdušnost
često dolazi iz straha od bola. Zato se bol potiskuje, racionalizuje,
medikalizuje, anestezira.
Duševan
čovjek ne traži patnju, ali joj ne zatvara vrata. On zna da su tuga, gubitak i
lom dio unutrašnjeg sazrijevanja. Ko ne zna da pati, ne zna ni da saosjeća.
U
jogi se kaže: dukkha nije neprijatelj, već učitelj pažnje.
Birati ljude, ne mase
Duša
ne preživljava u masi, već u odnosu. Jedan istinski razgovor vrijedi više od
stotinu površnih kontakata.
Duševnost
se čuva: u pogledu koji vidi, u glasu koji ne žuri, u prisustvu koje ne koristi
Takvi
odnosi su rijetki, ali dovoljni.
Duševan
čovjek mora prihvatiti da ponekad neće biti nagrađen, da će biti zaobiđen,
potcijenjen, neshvaćen. Ne zato što je slab, već zato što ne pristaje da
progazi ono u sebi što ne može da se obnovi.
U
svijetu koji nagrađuje bezdušnost, duševnost je često tiha opozicija.
Ali
to nije gubitak, to je cijena integriteta.
Ostati duševan danas ne znači biti dobar u
moralističkom smislu. Znači ostati živ
iznutra.
Ne
postati ono što ti se ne dopada.
Ne otvrdnuti tamo gdje si nekada osjećao.
Ne izgubiti sposobnost da se stidiš, raduješ, ćutiš, voliš.
I
možda je upravo to najdublji oblik otpora:
biti čovjek u svijetu koji sve više liči na mehanizam.
