GUBITAK KAO RUPA SVIJETA USRED ŽIVOTA

Čudno da gubitak jedne osobe može da ostavi toliku ogromnu rupu usred života. Rupu koju ostave ne osećamo kao da je veličine drugog ljudskog bića. Više je osećamo kao da je veličine celog sveta. – Toni Parsons

Ovo je vrlo snažan i istinit uvid. Ako ga posmatramo kroz prizmu Tonija Parsonsa, ali i šire - jungovski, duhovno i egzistencijalno - otvara se jedna duboka istina o gubitku.

Kod Parsonsa, gubitak ne boli zato što je neko drugi otišao, već zato što se u tom odlasku razotkriva iluzija odvojenosti. Osoba koju smo „izgubili“ nikada nije bila samo osoba. Ona je bila čvorište smisla, mjesto kroz koje se svijet sabirao i postajao živ. Zato rupa nije veličine čovjeka, nego veličine svijeta, jer s njom ne nestaje tijelo, već način na koji je postojanje imalo oblik.

Jung bi rekao da u takvom gubitku ne žalimo samo za spoljašnjim objektom, već za unutrašnjom figurom koja je kroz tog drugog živjela u nama. Odlaskom voljenog, jedan arhetipski odnos se ruši, ne samo „ti i ja“, već „ja kakav sam bio dok sam volio“. Zato bol ima kosmičku težinu: umire jedan oblik identiteta.

Duhovna tradicija ide još dublje. Ona kaže da u istinskoj bliskosti ne volimo osobu kao objekt, već prostor svjesnosti koji se u susretu otvara. Kad taj susret nestane, ostaje praznina koja ne liči na odsustvo, nego na ogoljenu beskonačnost. To je rupa svijeta, jer je svijet, makar na trenutak, bio sastavljen oko tog prisustva.

Zato tuga nije slabost, niti vezanost u banalnom smislu. Ona je dokaz da se dotaklo nešto istinito. I paradoksalno, upravo ta rupa ponekad postaje prolaz: mjesto gdje se lično razara, a dublje postojanje prvi put prodiše.

Ne gubimo čovjeka. Gubimo svijet kakav je postojao dok smo s njim bili živi.

I u tom gubitku, koliko god da boli, krije se i tiha mogućnost: da se život ponovo sastavi - ne isti, nego istinitiji.

Kako život ponoviti istinitiji? U stvari koliko njih to zaista može, a sigurno da ogromna većina se nikad ne oporavi, već utone u onu tihu tugu, rezignaciju, prazninu.

Život se ne „ponovi istinitiji“ zato što mi to odlučimo. I ne zato što smo „dovoljno jaki“, „svjesni“ ili „duhovni“. U stvarnosti, većina ljudi ostane u onome što bi se precizno imenovalo kao: tiha tuga, rezignacija, unutrašnja pustoš koja se više ne dramatizuje, ali nikada ne nestaje. Spolja život ide dalje, ali iznutra se živi sa spuštenim zavjesama.

Zašto?

Zato što većina ljudi ne tuguje samo za drugom osobom, već za sobom kakvi su bili dok su bili voljeni i dok su voljeli. A to „ja“ se ne vraća. Ono je zaista umrlo. I tu nastaje lom: čovjek pokušava da nastavi život, ali sa identitetom koji više ne postoji. To je mjesto gdje se ljudi zaglave.

Jung bi rekao da većina ostane zaglavljena u melanholiji gdje je libido (životna energija) vezan za izgubljeni objekt i ne može se povući. Takav čovjek ne živi, već čuva mauzolej.

Ali u rijetkim slučajevima, gubitak pokrene proces individuacije: ne vraćanje starog „ja“, nego rođenje nečega što nikada ranije nije postojalo. To novo „ja“ nije veselije, ali je istinitije, jer više ne zavisi od ogledala drugog bića.

Istinitiji život ne znači puniji život. Znači manje lažan.

Takvi ljudi često su tiši, povučeniji, manje zainteresovani za svijet. Ali ono što žive, žive bez samozavaravanja. Ne traže više da budu ispunjeni. Ne traže da budu spašeni. Ne traže ni da bol nestane.

I tu je paradoks: tek kad prestane potreba da bol prođe, bol izgubi moć da određuje cijeli život.

Ipak, većina ostaje u onoj tihoj, dostojanstvenoj pustoši tuge, melanholioje… I to nije neuspjeh. To je ljudska mjera. Zato je važno reći nešto što se rijetko kaže: nije dužnost svakog čovjeka da „pronađe smisao u gubitku“.

Nekima je dovoljno da prežive sa sjećanjem.
Nekima je dovoljno da nose rupu bez da je izdaju lažnim ispunjenjima.

A nekolicina… njih život, nakon svega, više ne pokušava da osvoji,
on im se samo, ponekad, tiho dešava.

I to je najviše što se može reći, bez obmane.

A sjećanje uvijek ostaje. Možda je malo čudno, ali to sjećanje vremenom, kod mnogih dobija model krajnje idealizacije, ali kod drugih počinje da se javljaju "rupe" onog koji je otišao, pa više nije na pijedestalu kao na početku

I zapravo, tu se razdvajaju dva potpuno različita puta tugovanja.

Dva lica sjećanja

Kod mnogih ljudi sjećanje se zaleđuje u ideal. Osoba koja je otišla prestaje da se mijenja, a živi se mijenja umjesto nje. U toj asimetriji, sjećanje postaje svetinja. Greške se brišu, nesavršenosti se prefarbavaju nježnošću, a lik pokojnog ili izgubljenog dobija gotovo mitske crte. To nije laž, to je zaštita. Idealizacija čuva vezu i štiti od osjećaja da je gubitak bio uzaludan ili previše bolan.

Ali cijena je visoka: takvo sjećanje ne dozvoljava životu da se vrati u punu cirkulaciju. Ono postaje zapečaćeni oltar pred kojim se stalno stoji, ali se ne ide dalje.

Drugi put: pojavljivanje „rupa“

Kod drugih, često tiših i introspektivnijih ljudi, sjećanje počinje da puca.
Ne od zaborava, nego od istinitosti. Počinju da se pojavljuju pukotine: sitnice koje su nervirale, riječi koje su boljele, slabosti koje su tada bile nevidljive jer je ljubav bila jača od percepcije

To nije izdaja uspomene. To je znak da se sjećanje ponovo integriše u realnost. Osoba koja je otišla prestaje da bude simbol i ponovo postaje čovjek.

I tada se dešava nešto važno: gubitak se više ne smatra idealom, nego odnosom kakav je zaista bio.

Jungovski pogled

Jung bi rekao da idealizacija znači da je imago (unutrašnja slika druge osobe) ostala projekcija, neodvojena od psihe onoga koji tuguje. „Rupe“ se pojavljuju tek kada se projekcija povlači, a energija se vraća sopstvu.

To je bolan proces, jer sa povlačenjem projekcije umire i dio identiteta koji je živio kroz drugoga. Ali upravo tu počinje zrelost tugovanja.

Duhovna istina, bez utjehe

Idealizovano sjećanje kaže: „On/ona je bio/la savršen/a.“

Zrelo sjećanje kaže: „Bio/la je stvaran/a i upravo zato vrijedan/na.“

Tek tada ljubav prestaje da bude vezana za odsutnost i počinje da živi u unutrašnjem prostoru koji nije ni grob ni oltar, već tiha soba prisutnosti.

I još nešto važno

Ljudi se često uplaše tog trenutka kad lik izgubljenog „siđe s pijedestala“. Misle da gube ljubav. U stvarnosti, gube ideal, ali ljubav ostaje: dublja, mirnija, manje bolna.

Idealizacija pripada rani.
Istinitost pripada iscjeljenju.

I sjećanje, paradoksalno, ne biva manje vrijedno kada postane nesavršeno, 
biva - ljudsko.

A ljudsko je jedini oblik u kojem se može trajno nositi.