Poznato je da ništa materijalno čovjek ne nosi sa sobom. Da sve što ima - kuće, imanja, diplome, priznanja - ostaje iza njega. Ali, postoji jedno bogatstvo koje se ne ostavlja, koje se ne može naslijediti, ni izgubiti. To je ono što smo živjeli iznutra: uspomene.
Nijesu sve uspomene sjajne i vedre. Ima među njima i onih koje bole, ali čak i te, kada se slegnu, kada se iz njih izvuku lekcije, postanu dio jednog većeg mozaika, slike nas samih. Jer šta je čovjek ako ne zbir svega onoga što je volio, izgubio, doživio, shvatio?
Uspomene
su tihe riznice koje nosimo u sebi. One nas prate u samoći, griju u hladnim
danima, podsjećaju ko smo bili i zašto smo postali ono što jesmo. One su jedino
bogatstvo koje ne propada, koje se ne može potrošiti, ni ukrasti. One ne
poznaju inflaciju, ni raspad sistema. One ne žive u trezorima, već u tišini
bića.
I kada se čovjek zaustavi, pogleda svoj život unatrag, shvati: ono što vrijedi nijesu bili događaji sami po sebi, nego ono što je ostalo iza njih, trag u duši, miris u sjećanju, treptaj u srcu.
Zato se i kaže: istinski bogat čovjek je onaj koji gdje god da pođe nosi u sebi jedan svijet. Uspomene su njegovo blago, a duša sef koji ga nikada ne izdaje.
Ali uspomene nijesu tek zapisi prošlosti, one su i tihi učitelji. Pokazuju nam gdje smo pogriješili, gdje smo sijali, pa nijesmo ni znali da će niknuti. I bude nas, da cijenimo sadašnji trenutak, jer već sjutra i on će postati uspomena.
U vremenu koje gura naprijed, uspomene nas vraćaju sebi. Ponekad nas zamrznu u jednom trenutku, ponekad nas ožive. I ne treba ih se bojati, ni potiskivati. Treba ih čuvati kao što se čuva plamen svijeće: ne preblizu da ne opeče, ne predaleko da ne ugasne. Jer upravo su one most između onoga što smo bili i onoga što želimo postati.
I možda je najdublja istina da čovjek ne živi onoliko koliko traje, već onoliko koliko se pamti. A ako uspije ostaviti trag u tuđim uspomenama, ako postane nečiji osmijeh kada ga se sjete, onda je zaista bio bogat. I zato, dok god ima onih koji pamte toplinu tvog glasa, iskru u tvom pogledu, ti još traješ. Nijesi više tu, ali postaješ dio nečijeg unutrašnjeg svijeta. Dio tišine pred san, dio svjetlosti u nečijem jutru.
Jer
uspomene su možda jedina prtljaga koja nas ne opterećuje. One ne traže prostor,
samo srce. A srce - u njemu uvijek ima mjesta.
