Kada Karl Gustav Jung kaže: „Zdrav čovjek ne muči druge. Oni koji su mučeni po pravilu se pretvaraju u mučitelje“, on ne iznosi moralnu osudu, već psihološku dijagnozu. U toj jednoj rečenici sažeta je čitava njegova vizija čovjeka: ideja sjenke, nesvjesnog, projekcije, kolektivne patologije i mogućnosti unutrašnjeg ozdravljenja. Za Junga, zlo nije metafizički entitet, niti je prvenstveno stvar „loših ljudi“. Zlo je neintegrisana patnja.
Zdrav čovjek, u Jungovom smislu,
nije savršen, niti bezgrešan. On je čovjek koji je svjestan svojih rana, svojih mračnih impulsa, svojih strahova i
nagona, i koji ih ne mora izbacivati u svijet kroz nasilje, dominaciju ili
ponižavanje drugih. Psihičko zdravlje nije odsustvo tame, već sposobnost da se tama prepozna i integriše.
Tamo gdje toga nema, nastaje projekcija: unutrašnji nemir se premješta na
spoljašnjeg „krivca“.
Otuda dolazi mučitelj. Jung ne vidi
mučitelja kao autonomnog zlotvora, već kao nekoga ko nosi nerazriješenu traumu, ličnu ili
kolektivnu. Onaj koji je bio ponižen, zgažen, ušutkan ili pregažen, a nikada
nije imao priliku da svoju patnju osvijesti, oplakuje i transformiše, vrlo lako
postaje prenosilac iste te patnje. Nesvjesno traži olakšanje, a nalazi ga u
moći nad drugim. Tako se trauma ne liječi, ona se umnožava.
Ovdje se Jung radikalno razlikuje od
moralističkog pogleda na svijet. Umjesto podjele na „dobre“ i „zle“, on govori
o svjesnima i nesvjesnima.
Nesvjesni čovjek je opasan ne zato što želi zlo, nego zato što ne zna šta nosi
u sebi. Njegova sjenka - potisnuti dijelovi ličnosti, bol, bijes, zavist, strah
- ne nestaje zato što je potisnuta. Naprotiv, ona se vraća u iskrivljenom
obliku, često kroz agresiju prema drugima.
Na individualnom nivou, to vidimo u
porodičnim odnosima, u autoritarnim figurama, u emocionalnom nasilju. Na
kolektivnom nivou, Jung ovu dinamiku prepoznaje u ratovima, totalitarnim
ideologijama i masovnim pokretima. Njegova analiza nacizma nije politička, već
psihološka: čitav narod, duboko ranjen, ponižen i obuzet kolektivnom sjenkom,
projektovao je sopstvenu tamu na „drugog“ i pokušao da je uništi spolja,
umjesto da je sagleda iznutra.
U tom smislu, Jung je duboko
mističan mislilac, iako rijetko koristi religiozni jezik. Njegova mistika nije
u vizijama, već u unutrašnjem silasku.
Proces individuacije, centralni pojam njegove psihologije, jeste put na kojem
čovjek prestaje da bježi od sebe. To je put suočavanja sa sjenkom, sa
arhetipovima, sa nesvjesnim sadržajima koji se javljaju kroz snove, simbole,
mitove. Tek kada čovjek prepozna vlastitu sposobnost za nasilje, mržnju i
destrukciju, on prestaje da je mora igrati.
Zdrav čovjek, dakle, nije onaj koji
„nema mračnih misli“, nego onaj koji zna da ih ima i ne identifikuje se s njima. On ne mora da muči druge da bi
potvrdio sebe. Ne mora da dominira, da ponižava, da povređuje. Njegova snaga
dolazi iz integracije, a ne iz potiskivanja. Jung bi rekao: tamo gdje je
svijest proširena, agresija gubi potrebu za djelovanjem.
Ova misao ima i duboku etičku
dimenziju. Jung ne poziva na osudu mučitelja, već na razumijevanje mehanizma
koji ga je stvorio. To ne znači opravdavanje zla, već prekid njegovog lanca. Jer jedini način da se nasilje ne ponavlja
jeste da se patnja ne prenosi dalje. To zahtijeva hrabrost, jer suočavanje sa
sjenkom nije ugodno. Lakše je okriviti druge nego pogledati u vlastitu tamu.
Konačno, Jungova poruka je tiha, ali
neumoljiva: svijet će biti onoliko zdrav koliko su zdravi pojedinci. A
pojedinac je zdrav onoliko koliko je spreman da vidi sebe cijelog. Tamo gdje
ljudi rade na sebi, nasilje nema tlo. Tamo gdje se trauma osvješćuje, mučitelj
se ne rađa. I tamo gdje čovjek prestaje da bježi od sebe, prestaje i potreba da
muči druge.
