“Svaka pozitivna misao upućena nekome je tiha molitva koja će promijeniti i vaš život.” - Brajan Mc Gil
Lijepa
je ta misao, tiha, nenametljiva, ali duboka. U njoj nema moralizovanja ni
uzvišenih obećanja, samo jednostavna istina koju čovjek prepozna tek kad je
proživi.
Svaka
pozitivna misao upućena drugome zaista jeste molitva, čak i kada nije
izgovorena Bogu, čak i kada nije svjesno oblikovana kao duhovni čin. Jer u tom
trenutku um prestaje da se vrti oko sopstvene ose. Pažnja se pomjera iz „šta
meni fali“ u „neka tebi bude dobro“. A to pomjeranje je suština molitve.
Takva
misao ne pokušava da mijenja drugoga. Ne traži da se neko popravi, sazri,
postane drugačiji. Ona samo želi dobro. I baš zato djeluje. Ne nužno spolja, ne
uvijek vidljivo, ali uvijek iznutra, prvo u onome ko je upućuje.
U
jogijskom smislu, svaka takva misao pročišćava samskaru, ostavlja trag u
svijesti koji je lakši od osude, mekši od očekivanja. U psihološkom smislu, ona
razgrađuje skriveni mehanizam projekcije: umjesto da drugome pripisujemo ono
što nas muči u nama, mi mu nudimo ono što u sebi želimo probuditi.
Zato
se i naš život mijenja. Ne zato što će se svijet čudesno preoblikovati prema
našim željama, već zato što se mijenja ugao iz kojeg ga gledamo. Čovjek koji u
sebi često stvara blagoslov, polako prestaje da nosi teret neprijateljstva,
zavisti, gorčine. A to je već ogromna promjena.
Tiha
molitva nema svjedoke, nema aplauz, nema dokaz. Ali ima duboko pamćenje
svijesti. Ona se vraća ne kao nagrada, već kao unutrašnji mir koji ne zavisi od
toga da li su drugi bili zahvalni, pravedni ili isti kakve smo ih zamišljali.
Možda
je u tome i najdublja tajna: ne mijenjamo svijet tako što ga popravljamo, nego
tako što prestajemo da ga ranjavamo - prvo u mislima.
