„Snažno osjećam - kao čovjek koji će i sam umrijeti jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti, i kao psihijatar koji se decenijama bavio strepnjom od smrti - da nam suočavanje sa smrću omogućava ne da otvorimo neku užasnu Pandorinu kutiju, već da ponovo kročimo u život na bogatiji i saosjećajniji način.“ – Irvin Jalom
Postoje riječi
koje se izgovaraju šapatom, i one koje se samo osjete. Smrt je od davnina
pripadala ovoj drugoj vrsti. Nije to riječ od koje čovjek bježi zato što je ne
razumije, već zato što je previše razumije: u njoj je skrivena granica svega
što volimo, svega što znamo, svega što smo.
Ipak, Jalom
kaže da nijesmo rođeni da bježimo od smrti, nego da od nje naučimo živjeti.
Čudna je to
lekcija. Smrt, kojoj najčešće okrećemo leđa, zna biti učitelj nježniji od
mnogih živih. Tek kad je pogledamo pravo, bez zastora, bez ublažavanja, bez
lažne nade, život počinje mijenjati boju.
Mala radost
više nije mala, već jedinstvena. Jedan zagrljaj više nije gest, nego dar. Vrijeme
prestaje biti valuta za trgovinu i postaje prostor za bivanje.
Čovjek, kada
shvati da je prolazan, tek tada postaje potpun.
Nije to
otvaranje Pandorine kutije, kako kaže i Jalom. Pandorina kutija donosi haos, a
suočavanje sa smrću donosi mir. Ne mir odustajanja, već mir budnosti: život
postaje dragocjen ne zato što je vječan, već zato što je ograničen.
Smrt nas ne
uči kako da umremo, nego kako da živimo.
Možda se tek
pred njenim horizontom vraćamo sebi. Ne trčimo više prema onome što nemamo, već
se okrećemo onome što već postoji.
Ne grabimo,
nego branimo tišinu.
Ne žurimo, nego dišemo.
Smrt je
podsjetnik da se ne živi sjutra, nego sada. Da ne volimo u mislima, nego
riječju i dodirom. Da ne čekamo savršen trenutak, jer možda je već tu, samo ga
nijesmo prepoznali.
Kada smrt
prestane biti čudovište iz mraka, ona postaje svjetiljka kraj puta. Ne da nam
oduzme hrabrost, nego da je probudi. Ne da skrati život, nego da ga produbi.
Jer možda se
na kraju ne plašimo smrti, već neproživljenog života.
