Kako se približavaju božićni i novogodišnji praznici, nešto se u vazduhu mijenja. Umjesto sabranosti, dolazi pretjerivanje. Umjesto svečanosti - kič. Kao da se smisao povlači pred dekoracijom, a tišina pred bukom.
Zanimljivo
je da Božić često najglasnije slave oni koji ga najmanje žive. Što je
unutrašnja vjera plića, to je spoljašnji izraz naglašeniji. Kao da se
nedostatak unutrašnjeg iskustva pokušava nadomjestiti svijetlima, parolama,
ikonografijom i kolektivnim uzvikom: mi vjerujemo. Ali vjera se ne potvrđuje
vikom, ona se prepoznaje po miru.
Istinska
vjera nema potrebu da se pokazuje. Ona ne traži publiku, ne traži odobravanje,
ne traži dokaz. Ona se živi u načinu na koji čovjek gleda drugoga, u načinu na
koji ćuti, u spremnosti da razumije prije nego da osudi. Takva vjera ne čeka
praznik da bi se probudila, jer joj praznik nije datum, već stanje svijesti.
Božić,
u svom najdubljem značenju, nije istorijski događaj koji se ponavlja jednom
godišnje, već unutrašnje rođenje smisla. Rođenje čovječnosti u čovjeku. I
upravo zato ga ne mogu nositi oni koji ostatak godine žive u netrpeljivosti,
isključivosti i moralnoj buci. Simbol koji se ne živi postaje prazan, a prazan
simbol mora biti pojačan spolja da bi prikrio unutrašnju tišinu koje nema. U
Jungovom jeziku, to je inflacija
simbola: simbol (Božić) se koristi bez stvarnog iskustva koje ga nosi.
Kad simbol ostane prazan, mora se pojačavati spolja - više svjetala, više
parole, više rituala - da bi se prikrila unutrašnja praznina.
Zato
se praznik često pretvara u karikaturu samog sebe. U predstavu bez sadržaja. U
slavlje forme bez duha. U kolektivni ritual koji više govori o strahu od
praznine nego o vjeri.
Zanimljivo je da su u tradicijama koje su zaista poznavale svetost praznika, upravo skromnost, tama i povlačenje bili dio obreda. Svjetlost je dolazila iznutra, ne iz izloga.
Možda zato istinski vjernici pomalo osjećaju nelagodu: ne zato što ne vole praznike, nego zato što osjećaju da im je duša preglasana ambalažom.
Istinski vjernik ne mora da “slavi” Božić, jer živi rođenje smisla svakog dana. Za njega, Božić se ne završava sa svijećama i trpezom. On se nastavlja svakog dana - u malim, nevidljivim izborima. U nenametljivoj dobroti. U dostojanstvu koje ne traži priznanje.
Možda
je zato najdublja istina ova: Božić
nije dan koji se slavi, već čovjek koji se postaje.
I
dok jedni prave buku oko praznika, drugi ga nose u sebi - tiho, bez svjedoka,
ali izistinski.
