"Ako čovjek ne ide u korak sa svojim društvom, možda je to zato što čuje drugačijeg bubnjara? Neka stupa po muzici koju čuje, ma kakav bio njezin takt i ma kako daleka bila.“ Henri Dejvid Toro
Postoje ljudi
koji žive u tihoj paraleli sa svijetom: ne u pobuni, ne u neskladu, već u nekoj
neobjašnjivoj unutrašnjoj harmoniji koja je jednostavno nespojiva s ritmovima
većine. Takvi ljudi, pisao je Hese, nalaze se negdje na ivici šume, između
dvaju svjetova: onog bučnog, uštogljenog, društvenog i onog tihog, unutrašnjeg,
gdje se sve mjeri dubinom, ne bukom.
Toro je to
znao. Znao je da postoje bubnjevi koje ne čuje mnoštvo, ritmovi koji dopiru iz unutrašnjeg
bića, iz nečega što stariji jezici zovu duhom, a mudriji ljudi nazivaju
savješću. Ta muzika može biti polagana, skoro nečujna, kao padanje jedne misli
u unutrašnju tišinu. Može biti i nepravilna, u disharmoniji sa navikama
zajednice; može voditi čovjeka stazom koja izgleda besmisleno, čak opasno za
onog ko posmatra spolja. Ali za onog ko ide tim putem, ona je jedini mogući pravac.
Andrić je to znao:
“svako od nas nosi u sebi neki
svoj zakon, nepisan, ali neumoljiv”, i čovjek je miran samo dok ga
sluša. A čim ga zanemari, makar iz želje da se uklopi, sakrije, prođe neopaženo,
počinje u njemu da puca tanka nit između njega i onog što jeste. I svako
prisiljavanje da se ide brže, sporije, u ritmu koji nije svoj, ostavlja trag:
kao da duša ostane malo kraća od čovjeka, malo otrgnuta.
Tolstoj je učio da u toj tihoj unutrašnjoj muzici ima nečeg moralnog, nečeg što nije samo
estetsko ili filozofsko. Jer slušati „svog bubnjara“ nije samo pravo, to je,
paradoksalno, i odgovornost. Odgovornost prema istini koju nosimo, prema smislu
koji nas pokreće, prema onome što nam je povjereno. Ako čovjek iznevjeri svoj
ritam, iznevjerio je i ono najdublje u sebi, i tada se svi drugi ritmovi
svijeta pretvaraju u galamu, u nepodnošljivu buku koja ne vodi nigdje.
I zato, neka svako
stupa po muzici koju čuje, makar ta muzika dolazila iz daljine koju drugi ne
razumiju. Možda su ti ritmovi sporiji, mekši, nevidljivi oku koje traži brze
pokrete i glasne izjave. Ali u njima se krije nešto što društvo često
zaboravlja: autentičnost. Ona rijetka, dragocjena uspravnost duše koja ne traži
potvrdu.
Jer na kraju, svako
putovanje je unutrašnje. A čovjek koji ide ritmom koji nije njegov, putuje u
tuđoj priči. Čovjek koji posluša sopstvenog bubnjara, ma koliko daleko vrtoglav
i neobičan bio njegov takt, živi svoju stvarnost. A samo takva stvarnost može
biti ispunjena, mirna i istinski slobodna.
