Psiholog Džems Fauler, sa sveučilišta Kalifornija, tvrdi da
kada samo jedan čovjek postane srećan, svi njegovi prijatelji koji žive u krugu
od 1,5 km imaju 25% veću šansu da ih ispuni sreća. Dobar se osjećaj širi poput
talasa pa i prijatelji prijatelja imaju 10% veću šansu za sreću, a prvi komšija
čak 34% veće izglede da ga zapljusne val dobrih osjećanja.
U jungovskom
smislu, čovjek nikada nije samo pojedinac. On je čvor u mreži nesvjesnih veza,
nosilac kolektivnog tona vremena u kojem živi. Ono što proživi u sebi - strah,
mir, rezignaciju ili radost - ne ostaje zatvoreno u granicama njegove kože.
Nesvjesno ne poznaje lične granice; ono se preliva, komunicira, zrači.
Zato Jung i
govori da je rad na sebi uvijek više od ličnog projekta. Svaki put kada jedan
čovjek postane svjesniji, mirniji ili istinitiji prema sebi, on rasterećuje
kolektivno nesvjesno makar za nijansu. Ne zato što želi da mijenja svijet, nego
zato što više ne doprinosi njegovoj sjenci.
Tolstoj je to
znao bez psihologije: čovjek koji živi u laži, širi laž oko sebe; onaj koji se
usudi na unutrašnju istinu, tiho postaje orijentir drugima. Kod njega se moral
ne propovijeda, on se živi, i upravo zato djeluje. Ne kao buka, nego kao
prisustvo.
Hese ide još
dalje: u njegovim junacima sreća nikada nije ekstaza, nego pomirenje. Tek kada
Sidarta prestane da traga, kada prihvati rijeku u sebi, njegovo biće postaje
mjesto 8na kojem drugi mogu da se smire. Ne poukom, ne savjetom, nego tišinom
koja više ne traži potvrdu.
A Andrić je
sve to vidio u malim stvarima: u načinu na koji čovjek ćuti, u pogledu koji ne
sudi, u sposobnosti da se ne doda još jedan kamen na već pretešku ljudsku muku.
Kod njega sreća nije slavlje, već odsustvo suvišnog nasilja nad sobom i
drugima.
Ako je tačno
da se sreća širi poput talasa - a izgleda da jeste - onda ona ne nastaje iz
namjere da budemo srećni, nego iz spremnosti da budemo cjeloviti. Da pogledamo
sopstvenu sjenku i ne projektujemo je dalje. Da ne liječimo sopstvene rane
prenošenjem bola.
U tom smislu,
biti mirniji nije bijeg od svijeta. To je tihi doprinos svijetu koji je već
preglasan.
I možda je
upravo to najdublja etika: ne povećavati tamu u prostoru u kojem živimo - ni
spolja, ni iznutra.
