ZAŠTO SE DANAS VIŠE VJERUJE MAŠINAMA NEGO SOPSTVENOJ SAVJESTI

Postoji jedna tiha, gotovo neprimjetna promjena koja se dogodila u čovjeku modernog doba: počeo je sumnjati u sebe. Ne u svoje znanje, nego u svoj unutrašnji glas. Ne u inteligenciju, nego u savjest. I tamo gdje je nekada pitao: „Šta je ispravno?“, danas pita: „Šta je efikasno?“ ili „Šta kažu podaci?“

Mašina je postala novo proročište.

Ne zato što je mudra, nego zato što ne sumnja. Ona se ne koleba, ne stidi se, ne drhti pred odlukom. Izbacuje rezultat. Ta sigurnost djeluje umirujuće čovjeku koji je umoran od unutrašnjih konflikata.

Savjest, za razliku od algoritma, nikada ne govori jednostavno. Ona ne daje jasne odgovore bez cijene. Ona pita, opominje, uznemirava. Ona traži da čovjek preuzme odgovornost, a to je teret koji savremeni čovjek sve teže nosi.

Umor od slobode

Erih From je govorio o „bijegu od slobode“. Sloboda nije samo privilegija, ona je i teret. Biti slobodan znači stajati iza svojih odluka, čak i kad su pogrešne. Savjest uvijek podrazumijeva krivicu, dilemu, rizik. Mašina oslobađa od toga.

Ako „sistem kaže“, ako „algoritam procijeni“, ako „model predvidi“, tada čovjek može reći: „Nijesam ja, tako je ispalo.“ To nije tehnički problem, to je moralno olakšanje.

Zato se danas odluke o: zapošljavanju, liječenju, kreditima, nadzoru pa čak i ratu sve češće prepuštaju sistemima koji nemaju savjest, ali imaju autoritet.

 Jungovski pogled: projekcija sjene

Jung bi rekao da čovjek projektuje vlastitu moć i mudrost na mašinu, isto onako kako je nekada projektovao božanstva na nebo.

Ali postoji razlika.

Bogovi su zahtijevali etiku, poniznost, unutrašnji rad. Mašina zahtijeva samo podatke.

Savremeni čovjek se boji vlastite sjene: agresije, zavisti, pohlepe, straha. Umjesto da ih integriše, on ih potiskuje i predaje kontrolu nečemu što djeluje „neutralno“. Ali neutralnost bez svijesti nije nevinost; ona je slijepa sila.

Mašina ne poznaje dobro i zlo. Ona samo optimizuje. A optimizacija bez etike je uvijek opasna.

 Gubitak unutrašnjeg autoriteta

Savjest se ne rađa sama od sebe. Ona se gradi tišinom, introspekcijom, patnjom, kajanjem, molitvom, snovima…

To su spori procesi. Današnji svijet je alergičan na sporost.

Lakše je pitati aplikaciju nego stati pred sebe.
Lakše je pratiti trend nego slušati unutrašnji nemir.
Lakše je imati „tačan odgovor“ nego ispravan.

Zato čovjek gubi povjerenje u ono što ne može izmjeriti, izračunati ili dokazati grafikonom. Savjest ne daje grafikone. Ona daje nemir.

U jogi se savjest ne posmatra kao moralni sudija, već kao posljedica kontakta sa svjedokom - onim tihim, svjesnim prisustvom u čovjeku koje vidi misli, emocije i impulse bez poistovjećivanja.

Kada je čovjek stalno spolja okrenut ekranima, informacijama, stimulansima, on gubi vezu sa tim svjedokom. A bez njega, savjest postaje ili pretjerano kruta (fanatizam), ili potpuno utišana (ravnodušnost).

Mašina tada zauzima mjesto unutrašnjeg vodiča.

Činjenica je da čovjek danas ne vjeruje mašinama zato što su pametnije, već zato što one od njega ne traže da se mijenja.

Savjest uvijek traži preobražaj.
Algoritam traži samo unos podataka.

Ali cijena tog izbora je visoka: što se više oslanjamo na mašine za orijentaciju, to smo manje sposobni da budemo ljudi u punom smislu riječi.

Istina je da mašina može pomoći čovjeku. ali ne može ga zamijeniti.

Onog trenutka kada joj preda savjest, čovjek prestaje biti moralno biće i postaje tehnički upravljiv organizam.

A svijet bez savjesti, ma koliko bio efikasan, uvijek završi - neljudski.