Postoje rečenice koje nijesu savjet, nego putokaz. Misao Mihaila Lalića jedna je od njih: kratka, a teška kao kamen mudrosti koji se stoljećima glača o ljudska iskustva.
„Ne
misli na ružne riječi i loše ljude. Ne krenu li sa nama, oni će svojim putem. A
naša je strana sunčana.“
U
ovim riječima krije se jednostavna, ali duboka istina: mi ne biramo tuđe namjere, ali biramo smjer u kojem ćemo koračati.
Život
je dug i krivudav put, i mnogi će se na njemu kratko pojaviti, neki sa sjenkom,
neki sa svjetlošću. Ali nijedna sjenka, ma kako bila gusta, ne može ugasiti
svjetlost onoga ko hoda prema sunčanoj strani.
U
nama postoji jedna tanka, ali nepokolebljiva moć neusvajanja tuđeg mraka. Možemo čuti ružnu riječ, ali nije nužno
da je pustimo u sebe. Možemo sresti loše namjere, ali nijesmo dužni postati
njihovim učenicima. Možemo osjetiti hladnoću tuđih postupaka, ali nijesmo obavezni živjeti u toj
klimi.
Ko
ne može da krene s nama, ko ne razumije ritam našeg koraka, ko se hrani
konfliktom, neprimjerenim riječima i mislima umjesto mirom, neka ide svojim
putem. Nema potrebe da ga zadržavamo. Putevi
se razdvajaju i to je prirodno. Svako nosi svoje breme i svoju
lekciju.
Sunčana
strana nije mjesto, nego unutrašnji izbor, to je stanje duha koje odbija da
mrak bude kriterijum. To je spremnost da se živi mirno, uspravno i bez gorčine.
To je razumijevanje da se najbolji dio života rađa iz jednostavnosti: što manje
kalkulisanja, što više iskrenosti; što manje teških riječi, što više blagosti; što
manje borbe protiv drugih, što više brige o vlastitoj duši.
Na
kraju, sve što nosimo kroz život nije ono što su nam drugi rekli, nego ono što
smo od toga zadržali. Sve što ostaje iza nas nije trag koji su drugi pokušali
da nam nametnu, nego svjetlost koju smo svojom voljom ponijeli.
A
svjetlost uvijek zna svoj put.
Naša strana je sunčana
