Postoje vremena u kojima se riječi troše brže od značenja. Dobro se izgovara olako, kao pristojnost. Zlo se oblači u velike narative, u zastave, u „istine“. A između ljudskost polako gubi vrijednost.
Inflacija
ljudskosti ne nastaje naglo. Ne dolazi s katastrofom, već s navikom. Najprije
se prestane slušati. Zatim se prestane osjećati. Na kraju se prestane pitati.
Čovjek
ne postaje neljudski zato što je zao, nego zato što mu više ništa nije sveto. Ni
tijelo drugog. Ni patnja. Ni istina.
Sve
postaje sredstvo - i istorija, i vjera, i tuđa nesreća.
U
takvom svijetu, zločinac može postati heroj, a slabost drugog prilika. Savjest se naziva naivnošću, a empatija slabim živcima.
Inflacija
ljudskosti znači da se čovjek još uvijek zove čovjekom, ali mu unutrašnji
sadržaj više ne pokriva ime. Forma ostaje, suština iscuri.
I
tada se onaj koji ne pristaje osjeća strancem. Ne zato što je bolji, nego zato što još pamti vrijednost onoga što drugi troše.
Možda
ljudskost nikada nije bila masovna pojava. Možda je oduvijek bila rijetka
valuta, koju čuvaju samo oni koji su spremni da je plate samoćom.
A
možda nije zadatak da je spašavamo u svijetu, nego da je ne obezvrijedimo u sebi.
Jer
dok god postoji neko ko ne pristaje da normalizuje neljudsko, inflacija nije potpuna.
