„Moje rasipanje vremena nije samo lijenost i nerad, već takođe svjesna pobuna protiv najluđe i najsvetije rečenice modernog svijeta da je vrijeme, naime, novac. Besmisleno i bezobzirno u toj najglupljoj od svih ljudskih rečenica je to da je novac bezuslovno označen kao znak za najvišu vrijednost.“ - Herman Hese
Čovjek
današnjice živi ritmom koji se može čuti i u tišini: kucanje sata kao nalog, a
ne kao mjera postojanja. U tom ritmu ogleda se dogma našeg doba da je vrijeme
valuta. Valuta gubitka i sticanja, uspjeha i promašaja, godina koje se gomilaju
kao kovanice i rastapaju kao zlato ispod prstiju.
Ali
šta ako vrijeme nije kovano, već rođeno? Šta ako njime ne trgujemo, nego ga
udišemo kao svjetlost jutra?
Heseova
misao nije samo prkos, ona je tiha ustanova unutrašnje slobode. On ne kaže da
radi malo, nego da živi mnogo. Njegovo rasipanje vremena je povratak čovjeka
sebi, kao rijeke svom izvoru. To je onaj sat dana kada se ništa ne radi, i baš
tada sve postaje jasno. To je sjedenje pod drvetom dok drugi trče, hodanje
polako dok svijet juri, dopuštanje danu da prođe neiskorišten, ali duboko
proživljen.
Moderni
čovjek smatra da je najgora uvreda reći da je neko izgubio vrijeme. Stari
mudraci smatrali su najgoru uvredu ne znati ga živjeti.
Vrijeme
koje se ne prodaje ima drugačiji ukus. U njemu čaj duže traje, pogled se
zadržava, misao se spušta do dna duše kao kamen do dna bunara. U njemu se
čovjek ponovo sreće sa sobom, a to je susret koji se ne može kupiti ni jednim
novčićem.
Možda
je prava vrijednost vremena tek ono što ostane kada ništa ne postignemo. Jer
novac ne pamti čovjeka, vrijeme pamti. Novac teče kao voda, vrijeme ostaje kao
trag u snijegu.
Zato
Hese prkosi. Ne svijetu, nego ideji koja mu je ukrala dah. On brani svetinju
trenutka od tržišta očekivanja, od buke ambicija, od diktata produktivnosti. U
njegovom “neradu” živi najdublji rad, rad na biću. On ne gomila sate, on ih
oslobađa.
I
možda je najuzvišenija hrabrost danas sjediti bez svrhe, a s dušom. Proživjeti minut ne da bi se nešto steklo, već da bi se nešto osjetilo.Jer
vrijeme, kad mu skinemo cijenu, postaje čudo. A čovjek, kad prestane trčati,
ponovo postaje živ.
