„Autentično izabrani narod, Cigani, ne snose odgovornost ni za koji događaj niti za ikakvu instituciju. Oni su trijumfovali na zemlji svojom brigom da ništa na njoj ne zasnuju.“ - E. M. Sioran
U
svijetu u kojem se veliča „ostvarenje“, „izgradnja“, „nasljeđe“ i „uticaj“,
postoji jedan tihi narod koji je odlučio da ništa ne zasnuje. Ni grad, ni religiju,
ni granicu. Ni sistem, ni poredak, ni vlast. Kao da su došli na ovu planetu sa
samo jednim zadatkom: da budu, ali ne i da pripadaju.
I tu, u toj neuhvatljivosti, u toj „neukorijenjenosti“, Sioran vidi trijumf. Ne poraz, ne bijeg, nego slobodu. Jer samo onaj koji ništa ne gradi, ne mora ništa ni da brani. Samo onaj ko ništa ne posjeduje, ne može ništa ni da izgubi. Samo onaj koji ne pripada nijednoj instituciji, ostaje nepodmitljiv od strane istorije.
Cigani, Romi, narod vjetra, muzike i pokreta, predstavljaju zagonetku civilizaciji. Njihova pripadnost nije vezana za spomenike, ni za državne praznike, ni za političke sisteme. Njihova filozofija nije u knjigama, nego u melodiji violine koja ne traži da je iko razumije. Nijesu tražili da budu izabrani, i baš zato jesu.
Jer šta znači biti "izabran"? Da li je to uzvišena privilegija ili nevidljiva kazna da se nosi breme svijeta? Religije, ratovi, zakoni, progoni, sve to stanuje tamo gdje ljudi zasnivaju poredak. A oni koji ne zasnivaju ništa, oni samo prolaze. Njihova misija nije da oblikuju svijet, već da ga podsjećaju da je privremen.
U vremenu koje sve mjeri produktivnošću, profitom, trajnim strukturama i „ostavštinom“, ovaj pogled Siorana djeluje gotovo bogohulno. Ali možda je upravo ta bogohulnost blizu svetosti, one tihe, nezaštićene, ali slobodne svetosti bića koje nije zarobljeno „istorijskim zadatkom“.
I
možda baš tu, u tom nezasnivanju, počinje najdublji oblik postojanja: biti bez
težnje da se ovlada, da se označi, da se zadrži. Biti kao vjetar, neukroćen,
ali prisutan. I možda, samo možda, Bog najviše prebiva upravo tamo gdje niko
ništa ne pokušava da zadrži.
