Ponekad, ne dođe misao. Ne dođe riječ. Dođe samo dah. Nije to običan dah, koji tijelo uzima da bi preživjelo – to je unutrašnji dah nadahnuća, onaj koji duša uzima da bi se podsjetila ko jeste.
Ne
dolazi iz vanjskog svijeta, ne uzima ga ni um ni logika – dolazi iz nečeg
dubljeg, tihog, bezimenog. Kao da se svjetlost udahnula u najskrovitije ćelije
bića. Kao da ne dišeš vazduh, već smisao. Ne udišeš kiseonik, već prisustvo. I
ne bilo kakvo – već prisustvo Ljubavi.
Jer
ovaj dah ne nosi samo tišinu. On nosi toplinu. On nosi majčinsku nježnost
svemira, ruku na ramenu, šapat: „Tu sam.“ U tom dahu osjetiš – nijesi sam. I
nikad nijesi bio.
Unutrašnji
dah nadahnuća nije buran. On ne udara. On šapuće. I u tom šapatu sve postaje
jasno. Nema sumnji. Nema pitanja. Samo jeste.
On je put koji vodi dublje – ne prema vanjskom cilju, već prema suštini.
To je
put koji ne ide naprijed, nego unutra. Ne vodi te preko granica, nego ispod
njih. Ne traži da budeš neko drugi, već da se sjetiš onoga što si oduvijek bio.
I u tom sjećanju, Ljubav zasvijetli. Ne kao osjećaj, već kao Istina. Ne kao
emocija, već kao Svjetlost.
Kada
ta svjetlost zatreperi unutar daha, znaš da je to prisustvo Majstora. Onog
unutrašnjeg, otkrivenog Guruovim blagoslovom. Onog što ti ne govori šta da radiš,
već te podsjeća šta već jesi. I voli te – ne zato što si savršen, već zato što
si tu. Jer gdje god da si – On je tu.
I kada
mu se prepustiš – čak i na tren – znaš: ovo je dom. Ovo je smjer. Iako možda
još uvijek ideš kroz svijet, nosiš to unutrašnje sunce. Postaješ svjestan da nijesi
ti taj koji diše – diše kroz tebe ono Vječno.
Zato,
kad izgubiš smjer, ne moraš tražiti odgovore. Samo sjedni. Zatvori oči. Udahni.
Neka unutrašnji dah nadahnuća ponovo pronađe tebe. I vodi. Tiho, nečujno, ali
sigurno – tamo gdje si oduvijek išao. Kroz svjetlost. Kroz ljubav. Kroz
prisustvo.
