„Kada bih mogao stalno čitati, nikada ne bih poželio ljudsko društvo", reče Bajron, a između tih redova kao da trepti mir jedne duše koja je pronašla dom u knjigama. Ali čitanje, ma koliko bilo utočište, nije bijeg od ljudi, već potraga za dubljim ljudskim značenjem.
Zato bih rekao ovako: kada bih mogao stalno čitati, poželio bih samo izabrano društvo.
Jer, kad jednom spoznaš tišinu koja dolazi iz stranica knjiga, teško je ponovo
se navići na buku praznih razgovora. Kada si večerao s Tolstojem, ispijao čaj
sa Heseom, šetao sa Andrićem i Krležom, upijao dubinu istočnjačke filozofije, kako
da pristaneš na sitničave dijaloge i brzopletu površnost?
Knjige nas ne otuđuju. One nas obrazuju da prepoznamo čovjeka. Nauče nas razlikovati između prisustva i prisile, između mase i bliskosti. Nauče nas da oslušnemo, da prepoznamo dušu u oku sagovornika, kao što je tražimo u rečenici pisca.
Zato, da, mogao bih živjeti bez mnogo ljudi. Ali nikada bez jednog čovjeka koji razumije tišinu. Nikada bez onoga ko ćuti na isti način kao što čitam: duboko, sabrano, prisutno.
Takvi su rijetki, ali vrijede više nego stotine nasumičnih poznanstava.
Knjige nas ne odvode od svijeta, one nas vraćaju svijetu sa sposobnošću da ga čitamo.
SIDARTA
Roman koji mi je najbliži po tonu, dubini i onome što smatram suštinom proze, jeste "Sidarta" Hermana Hesea. Ne zbog radnje, jer ona je jednostavna, može se reći gotovo asketska. Niti zbog likova, jer nijesu mnogobrojni. Već zbog tihe unutrašnje struje koja teče ispod svake rečenice
To je roman koji ne pokušava da te impresionira, već da te vrati sebi. Njegova ljepota nije u složenosti zapleta, već u jednostavnosti misli koje prodiru duboko. Kao voda koja ne udara, ali oblikuje kamen. Roman ne nudi odgovore, već te navodi da postaviš prava pitanja i kroz njih ih sam pronađeš.
"Sidarta" ne pripovijeda radi svijeta, već radi svijesti. Ova knjiga nije putovanje kroz događaje, već kroz slojeve sopstva. I zato ovaj roman, što se tiče beletristike, po svom duhu stoji najbliže mom viđenju proze. Jer ne pripovijeda spolja, nego iznutra. Ne gradi svjetove, nego otkriva onaj koji je već tu: u nama, u tišini između misli.
Zato ga ne treba samo čitati. Treba ga oslušnuti.
U tom osluškivanju, otkrivamo ne samo Sidartin, već i sopstveni unutrašnji put. Roman ne nameće univerzalnu istinu, već nas poziva da pronađemo svoju. U liku rijeke, Hese utiskuje simbol vječnosti, jedinstva i stalne promjene. Kao što Sidarta uči da sluša rijeku, tako i čitalac uči da sluša život bez prosuđivanja, bez otpora, s punom prisutnošću.
Likovi poput Govinde ili Vasudeve nijesu samo prateći, već su ogledala različitih faza traganja. Sidarta nije učitelj u klasičnom smislu, on je učenik života koji, paradoksalno, postaje učitelj tek kada prestane da traži. To je ključna nit romana: ne da se postigne prosvjetljenje, već da se prestane tražiti i težiti kao da je ono izvan nas.
Zato
je "Sidarta" više od romana. On je tišina između redova. I ako se u
nju uđe bez žurbe, bez očekivanja, možda se i duša nasloni na onu istu rijeku,
i u tom osluškivanju pronađe sebe.
