„Svako od nas zna odmah kad nam neko klikne na višem nivou“ – n/a
Vremenom, naučiš da ne gledaš više ljude onako kako si ih gledao nekada. Pogled se spusti dublje, ispod površine osmijeha, ispod slojeva koje su godine navukle preko lica i pogleda.
Više ne vidiš samo osobu, vidiš ono što je oblikovalo. Vidiš borbe koje ne priča, tuge koje nije ni sebi priznao, radosti koje su ostale neizgovorene.
Neki u sebi nose duboku tugu. Njihove oči su tamni okeani, a riječi kratki, pažljivo birani mostovi između dva svijeta: onog spoljašnjeg i unutrašnjeg. Drugi su hodajuće drame: bića u stalnom konfliktu, s drugima i sa sobom. Neki, pak, nose komediju, ali ne onu laganu i veselu, već onu koja skriva suze iza smijeha, ironiju iza lakoće.
Sve te priče hodaju ulicama, sjede po parkovima, voze se u autobusima. I svi su, naizgled, obični ljudi.
Ali, ponekad, rijetko, naiđeš na bajku.
To nije bajka iz dječijih knjiga. To je bajka što miriše na tišinu, na mudrost, ljubav i toplinu. Osjetiš to kad pogledaš takvoga, i vidiš svjetlost tamo gdje bi većina prošla da se ne zaustavi.
To je biće koje te ne posmatra očima već dušom, koje ne pita, ali zna, koje ne sudi, već prihvata. To su oni koji ne žive po pravilima svijeta, jer svijet ne određuje njihove puteve. Oni imaju svoju kartu: kartu srca, kartu topline.
I kad takvog čovjeka sretneš, ne moraš ništa reći. Samo se osmjehneš negdje duboko u sebi i kažeš: „Moj čovjek.“
Jer, istina je, možeš čitav život živjeti među hiljadama, a osjetiti se sam. Sve dok ne sretneš nekoga s kim ćutanje postaje razgovor, i blizina postane dom.
Ne mora to biti ljubav u romantičnom smislu. Može to biti i prijateljstvo, duhovno prepoznavanje, susret koji traje nekoliko minuta, a ostane zauvijek.
To prepoznavanje je dokaz da duše znaju ono što um nikada neće dokučiti.
Zato više ne traži ljude. Traži bajke. One što se kriju u običnim tijelima, u jednostavnim osmijesima, u tihim prisustvima. Jer samo bajke znaju put do onog što je istinski vječno u nama.
I kad ih pronađeš, znaš da nijesam sam. Postoji još neko ko je čuo isti zov. I tada, ni smrt više ne izgleda kao kraj, već samo kao nova stranica iste bajke.
Zato čuvaj te susrete kao dragulje, ne traži ih često, ali kada dođu prepoznaj ih.
Jer nije mnogo onih koji hodaju ovim svijetom a da nose kompas duše. I kada ga sretneš, tog tvog čovjeka, znaćeš bez sumnje: to nije susret u ovom vremenu, to je sjećanje iz Vječnosti.
