U svijetu koji se utrkuje za pažnjom, prestižom i priznanjima, odlučiti da ne trčiš već je pobjeda. U vremenu kada svi vrište „vidi me“, tiho reći „želim da vidim sebe“ postaje čin herojstva.
Vratiti se sebi ne znači pobjeći od
drugih. Ne znači zatvoriti srce za ljubav, niti tijelo za dodir. Naprotiv. To
znači da si spreman samo za ono što vrijedi, jer znaš da je ono što je stvarno
- rijetko. I znaš da rijetko dolazi polako.
Biti čovjek koji traži dubinu, u
vremenu koje nudi površinu, znači živjeti pomalo kao pustolov - usamljeno, ali
ne i napušteno. Jer u svakom čovjeku koji se otrgne hipnotičkom uticaju
tržišta, u svakom koji odbije da bude roba, budi se unutrašnji hram. U tom
hramu stanuje ono što se više ne kupuje ni prodaje – mirna savjest, čestitost,
tiha hrabrost, postojanost ideala.
To su, zapravo, nova revolucionarna svojstva u svijetu
koji više ne prepoznaje ništa osim sjaja. Ali čovjek nije refleksija svijetla -
čovjek je izvor. I zato istinsku snagu ne daje tržišna vrijednost, nego
sposobnost da budeš miran dok sve oko tebe tutnji, da budeš tih dok svi viču, i
da ostaneš svoj dok svi drugi pokušavaju biti neko drugi.
U tom povratku sebi, javlja se jedno
čisto, mirno, nepokolebljivo dostojanstvo. To nije gordost. Nije ni ohola
izdvojenost. To je tiha svijest da se ne moraš dokazivati nikome - jer ti je
dovoljno kad znaš ko si.
