„O ne,
ne! Za tijelo ne marim.
Dušu tražim; srodnost i razumijevanje.
Svijet je plitak, a samoća sudbina otmenih duša.“
— Ivo Andrić
U
vremenu gdje se često mjeri spoljašnjim, materijalnim, gdje površnost
prevladava, otvara se praznina za one koji traže dublje istine. Za one čija je
glad usmjerena ka duši - ka suštini koja ne blijedi i ne gubi vrijednost.
Tijelo
je prolazno, a svijet oko nas često plitak i brzoplet. No duša, ta nevidljiva iskra
vječnosti, traži više od puke egzistencije. Traži srodnost, razumijevanje,
odjek vlastitog bića u drugome.
U
potrazi za takvom dubinom, otmjene duše često biraju samoću. Ne kao kaznu, već
kao nužnost - prostor gdje mogu čuti tišinu, gdje mogu njegovati unutrašnju
vezu sa sobom i sa onima koji dijele istu čežnju.
Samoća
nije praznina, već sveti trenutak za rast, za jasnoću, za istinsko sagledavanje
svijeta iznutra. U njoj se brišu površnosti i ostaje samo ono što je stvarno -
suština, vječna svjetlost duše.
Da
bismo našli srodnost i razumijevanje, ponekad moramo proći kroz samoću,
prihvatiti je kao dar koji nas oslobađa i vodi dubljoj povezanosti.
