Nijesu sve
ljepote vidljive očima.
Neke se osjećaju - kao toplina u prisustvu onih koji mirno ćute, a ipak te
mijenjaju.
Unutrašnja ljepota ne traži da bude prepoznata. Ne pokazuje se, ne dokazuje, ne
upoređuje.
Ona jednostavno jeste. Prisustvo koje zrači iznutra, tiho, ali postojano.
Kao plamen što ne gori da bi bio viđen, već da grije.
Takva ljepota
ne stari.
Ne blijedi u očima drugih, jer ne zavisi od njihovih pogleda.
Ona raste svakim činom dobrote, svakom mišlju koja je čista, svakom toplom riječju.
Ponekad se prenosi nesvjesno - pogledom, pokretom ruke, samim načinom na koji
neko sluša.
I tada postaje dar, svjetlost koja se širi bez znanja nosioca.
Iako je najvrjednija,
unutrašnja ljepota je često zapostavljena.
U svijetu koji se zaluđuje oblikom, ona je gurnuta u sjenu.
U društvu koje traži da sve bude brzo, spektakularno, površno, često zaboravimo
njezinu tišinu, njenu postojanost.
Ona se ne bori za pažnju, i zato ostaje nenametljiva. A možda, baš zbog toga,
ona i ostaje najistinskija.
Mi, ljudi,
skloni smo da zaboravimo da je ona ključ. Da smo sami sebi svjetlost koju
tražimo vani.I kad nas pogodi neka životna nesreća, pad, ili prolaznost,
prisjetimo se: ona je tu, u nama.
Ona ne nestaje, ona je samo tiha, duboko skrivena dok ne prestanemo jurnuti za
svijetlom koje blijedi.
Kad prestanemo goniti sve ono što je prolazno, ona ponovo izbija - i tada
znamo, zapravo nikad nije ni otišla.
U svijetu
forme, ona je suština.
U svijetu buke, ona je tišina koja liječi.
A kad nestane iz pogleda ljudi, ne znači da je nestala - već da gledaju na
pogrešnu stranu.
Tada, možda, ona čeka da je ponovo prepoznamo, da je ponovno dotaknemo tišinom
svog bića.
