Ponekad, dok sanjamo, tonemo u dubinu introspekcije ili gledamo kako dan umire u horizontu, osjetimo prisustvo nečega što nadilazi tijelo. Nečega što ne poznaje vrijeme, što ne traži objašnjenje. To je trenutak kada svjetlost duše prelazi granice, kada smrt nije kraj, već prelazak - mirna rijeka koja vodi ka beskonačnom.
U
istočnim učenjima smrt nije završetak, već kapija. Svaka kapija nosi sjećanje.
Svaka kapija vodi u novu dimenziju postojanja. Tamo gdje tijelo prestaje,
svijest ostaje; tamo gdje nestaje oblik, ostaje svjetlost. I svjetlost se sjeća
svega: svega što smo voljeli, svega što smo učinili, svega što smo bili.
Duša
tada shvati da nikada nije bila odvojena. Ni od drugih duša, ni od svijeta, ni
od svjetlosti koja uvijek ostaje. Ona spoznaje da ni rastanci, ni vrijeme, ni
smrt nijesu ništa drugo do iluzija koju stvara um. Ono što je prožeto ljubavlju,
nikad ne nestaje. Ono što je istinski svijetlo, uvijek traje.
Postoje
trenuci u životu kada osjetiš da si tu već bio, kada se pogledi susretnu i
tišina govori sve. To nijesu slučajni susreti, niti obični odnosi. To su
tragovi koje duša prepoznaje, staze koje vode kroz vremena i živote, kroz razne
likove, mjesta i oblike. Svaki susret, svaki dodir, svaka riječ nosi zrnce
vječnosti, i kad ih prepoznaš, znaš: ovdje je svjetlost koja ostaje.
I
dok gledamo smrt, dok gledamo rastanak, duša uči da sve što je prožeto
ljubavlju ne prestaje. Ona se ne rasipa u vremenu, ne nestaje u prostoru, ne
razdvaja u smrti. Ostaje kao sjajni trag u srcu, kao šapat u vjetru, kao zraka
koja svijetli kroz tminu.
U
tim trenucima spoznaje, dolazi mir, razumijevanje da su svi naši životi, sve
naše tuge, radosti i susreti učionice svjetlosti. Svaka lekcija završena, svaki
susret ispunjen, svaka ljubav iskrena - ništa ne odlazi. Sve ostaje zapisano u
srcu, u tišini, u svjetlosti koja nikad ne blijedi.
I
tako, kad zatvorimo oči na ovom svijetu, otvaramo ih u drugom. Ali nijesmo
sami. Nijesmo nikada sami. Ljubav, istinska i neugasiva, već nas čeka. I kada
dođemo, prepoznaćemo je: ona je u svemu što smo voljeli, u svemu što smo
učili, u svakom koraku naših mnogih putovanja kroz vrijeme.
Tamo
gdje tijelo prestaje, gdje vrijeme nestaje, gdje granice iluzije ne vrijede, tamo
svjetlost ostaje.
Tamo
gdje duša zagrli dušu, prestaje svaka podjela.
