„Ponekad je imati razumijevanja važnije nego biti u pravu.
Ponekad nam ne treba govor blistavog uma, nego slušanje strpljivog srca...“ – I. Andrić
Ove Andrićeve riječi se čitaju šapatom, iznutra. Jer to nijesu samo rečenice - to su smjernice. To je podsjetnik da istina nije u tome da se nadmudri, već da se prepozna gdje boli. Da se ne nastoji dominirati istinom, već nastoji ublažiti tugu. Biti u pravu, često je samo ego koji se oblači u odijelo pravde. A razumijevanje - to je ljubav koja se odriče pobjede da bi druga strana mogla da diše.
U svakodnevnim odnosima, često se zanesemo dokazivanjem, objašnjavanjem, analiziranjem. Ali ono što ljudima najviše treba, nije analiza - već prisustvo. Ne da im kažu gdje griješe, nego da ih neko čuje i ne osudi. Ne da im neko objašnjava njihove rane, nego da ih prepozna i bude uz njih dok same zarastaju.
Duhovni put – meditacija, samoanaliza, tiha promjena iznutra - vodi upravo ka toj spoznaji. Što više čovjek uranja u sebe, to manje ima potrebe da sudi drugome. Što više upoznaje svoje sjenke, to manje osvjetljava tuđe. Razumijevanje ne znači opravdavanje, već saosjećanje: sposobnost da vidiš u tuđoj grešci trag bola, traumu, neznanje. I ne reaguješ napadom, nego tišinom. Smirenošću. Otvorenom rukom.
Jer nekad je baš ta tišina ljekovitija od hiljadu riječi.
I kada se, u meditaciji ili svakodnevici, suočimo sa drugima - ili sobom - korisno je sjetiti se da nije uvijek nužno objasniti, braniti, dokazivati. Ponekad je veća istina u tome da budemo blagi, da oslušnemo, da ne budemo briljantni, već prisutni. Jer prisutnost je duhovni kvalitet, a razumijevanje - njegova tiha manifestacija.
A
što je srce tiše, to je njegovo razumijevanje dublje.
Što je um mekši, to mu je istina lakša.
I što su ruke otvorenije, to više svjetlosti može da prođe kroz njih.
U
tome je milost. U tome je rast.
