Vrijeme
briše sve tragove, ali ne i one koji su upisani svjetlošću.
Sve što nije dotaknuto ljubavlju, prije ili kasnije padne u zaborav, u prašinu
postojanja, u šapat koji se ne čuje.
Ali ono što je bilo prožeto ljubavlju - makar na tren, makar u pogledu, u jednoj
riječi izgovorenoj iz srca - to ne može nestati.
To je sjeme koje ne poznaje smrt.
Ljubav
ne zna za kraj, jer nije od vremena.
Vremenu pripada sve što ima oblik, ime, početak i kraj - sve što je rođeno da
traje neko vrijeme i potom se vrati tišini.
Ali ljubav nije stvar, nije ime, nije oblik.
Ona je svjetlost između oblika, dah između riječi, odsutnost granice između
dvoje.
Zato ne umire.
Koliko
god da prođe godina, koliko god da se svjetovi izmijene, istinska ljubav i
dalje traje u onom prostoru gdje vrijeme ne stanuje.
To nije sjećanje, jer sjećanje blijedi.
To nije želja, jer želja pripada tijelu.
To je prepoznavanje - ono unutrašnje znanje koje ne traži dokaz.
Kao kad u tišini čuješ melodiju koju nisi čuo hiljadama godina, a ipak znaš
svaku notu.
Kao kad pogledaš nebo i znaš da je neko, negdje, pod istim nebom, i da ta misao
nije put, nego susret.
Ljubav
ne poznaje rastanke.
Rastaju se samo tijela, adrese, pogledi.
Duše koje su se jednom dotakle u istini više se nikada ne razdvajaju.
One se nastavljaju prepoznavati u svakom postojanju, pod drugim imenima i
oblicima, ali s istim osjećajem prisutnosti koji nikada ne vara.
Zato
ljubav ne traži dokaz.
Ona zna.
Ona ne obećava - jer ne mora.
Ona samo jeste.
Kao što svjetlost ne mora da objašnjava da postoji,
ona samo obasjava sve što dotakne.
I
možda je to najveća tajna:
da sve što prođe, sve što se sruši, sve što nestane,
ipak postane korijen za ono što traje.
Jer kad sve drugo prestane,
ljubav ostane -
kao svjetlost koja nikad ne trne.
