недеља, 28. децембар 2025.

LJUBAV KOJA NE TRAŽI SVJETLOST REFLEKTORA

U vremenu gdje se ljubav prodaje u izlozima, gdje je romansa svedena na gest za društvene mreže, gdje se veza mjeri brojem zajedničkih fotografija, a ne dubinom tišine koju dvoje mogu dijeliti bez riječi, postaje revolucionarno voljeti tiho. Skromno. Istinski.

Prava ljubav ne dolazi sa vatrometom. Ona se ne dešava u ushićenju površnosti, već u pogledu koji prepoznaje ono neizgovoreno. To nije ljubav koja se hrani stalnim dokazivanjem, već ona koja raste u povjerenju. Ne traži da se stalno bude "zanimljiv", jer zna da je najdublje zajedništvo ono u kojem možeš biti potpuno običan i biti prihvaćen.

U svijetu gdje svi žele biti izabrani, prava ljubav bira, ali ne iz gladi, ne iz potrebe, već iz zrelosti. To nije odnos dvoje koji pokušavaju popuniti jedno drugo, već susret dvoje koji su već cijeli i koji žele zajedno da grade nešto što je više od njih samih.

Takva ljubav ne poznaje imperativ da bude stalno uzbudljiva. Ona je mirna kao jezero pred zoru. I duboka. U njoj ne postoji želja da se "osvoji", već da se upozna. Ne traži da se mijenja onaj drugi, već da se prihvati. I ne podliježe modi, jer istinsko nikada nije bilo u modi. Ono je uvijek bilo - čudesno.

Možda je zbog toga rijetka. Možda zato ne dolazi lako. I možda, baš zato, vrijedi više od svega.

субота, 27. децембар 2025.

O LJUBAVI KOJA NIJE TRGOVINA

Sve više ljudi ulazi u odnose ne zbog ljubavi, već zbog straha. Straha od samoće, od siromaštva, od biološkog nenasleđivanja, od društvene osude. Straha od toga da ih niko nikada neće voljeti onakve kakvi jesu, pa biraju da budu voljeni onakvima kakvi nijesu.

A ljubav... ljubav ćuti u uglu. Čeka. Ne miješa se u nagodbe, dogovore i društvene sporazume. Ne zgrće zajedničke kredite. Ne računa koliko si ti dao, a koliko ja. Ljubav nije knjigovođa.

Muškarac i žena danas se često sretnu, ali se rijetko prepoznaju. Oni traži sigurnost, traže potvrdu. Oni bježe od praznine, unutrašnje slabosti. A ispod svih tih maski, samo dvoje bića koja žele isto - da ih neko vidi. Da ih neko osjeti. Da ih neko zagrli tamo gdje boli i gdje su najranjiviji.

Istinska ljubav između muškarca i žene nije dogovor, ni projekat, ni društvena obaveza. Ona ne nastaje na osnovu kompatibilnosti horoskopskih znakova ili broja zajedničkih interesovanja.

Ona je susret, onaj pravi, unutrašnji, kad se dvoje pogleda i osjeti da je to već bilo. Ne u ovom životu, možda ne ni u ovom svijetu, ali bilo je.

To nije zaljubljenost. To je prepoznavanje.
Ne romantika, već prisustvo.
Ne potreba, već dar.

I ta ljubav ne pita: "Šta ćeš mi pružiti?"
Već: "Kako da budem uz tebe, a da ne izgubim sebe?"

Ne kaže: "Biću tvoj, tvoja, ako me učiniš srećnim, srećnom"
Već: "Biću tu dokle god mogu biti autentičan, autentična pored tebe."

Jer prava ljubav ne traži da budemo isti. Ona traži da budemo istiniti.

I muškarac i žena koji su sazreli za tu ljubav neće tražiti savršenstvo. Oni će tražiti prisutnost. Neće tražiti partnera da ih upotpuni, već da s njim dijele puninu koju su već pronašli u sebi

Takva ljubav ne traži obećanja. Ne moraš reći "zauvijek". Dovoljno je reći: "Dokle god je ovo istinito."

I to je svetije od svake zakletve.

Jer istinska ljubav ne zna za vlasništvo.
Ne zna za kontrolu.
Ne zna za uslov.

Zna samo za dodir - ne tijela, već duše.
Zna za prostor - onaj u kojem možeš disati i biti.
Zna za tišinu - onu koja se ne mora ispuniti riječima, jer već sama sve govori.

Muškarac koji voli ženu istinski neće pokušati da je oblikuje. Gledaće je kako raste, kako se mijenja, kako se ponekad udaljava da bi se vratila bliža. I žena koja voli, neće pokušati da ga učini projektom. Pustiće ga da bude i kad ne zna ni sam šta jeste.

Jer ljubav nije želja da zadržiš nekog pored sebe.
Ljubav je radost što taj neko postoji.

A ako ode - nije kraj. Jer ljubav ne prestaje kad se prestane dodirivati.
Ostaje, tiha, kao miris što ostaje u sobi i kad onaj koga voliš izađe.

Možda smo zaboravili kako izgleda ljubav.
Možda smo je umotali u ugovore, slike, tradicije i očekivanja.

Ali ona i dalje postoji.
Tiha.
Nepogrešiva.
Nepokolebljiva.

Čeka nas. Da je se sjetimo.

петак, 26. децембар 2025.

JUNGOVA PSIHOLOGIJA PATNJE, SJENKE I PREOBRAŽAJA

Kada Karl Gustav Jung kaže: „Zdrav čovjek ne muči druge. Oni koji su mučeni po pravilu se pretvaraju u mučitelje“, on ne iznosi moralnu osudu, već psihološku dijagnozu. U toj jednoj rečenici sažeta je čitava njegova vizija čovjeka: ideja sjenke, nesvjesnog, projekcije, kolektivne patologije i mogućnosti unutrašnjeg ozdravljenja. Za Junga, zlo nije metafizički entitet, niti je prvenstveno stvar „loših ljudi“. Zlo je neintegrisana patnja.

Zdrav čovjek, u Jungovom smislu, nije savršen, niti bezgrešan. On je čovjek koji je svjestan svojih rana, svojih mračnih impulsa, svojih strahova i nagona, i koji ih ne mora izbacivati u svijet kroz nasilje, dominaciju ili ponižavanje drugih. Psihičko zdravlje nije odsustvo tame, već sposobnost da se tama prepozna i integriše. Tamo gdje toga nema, nastaje projekcija: unutrašnji nemir se premješta na spoljašnjeg „krivca“.

Otuda dolazi mučitelj. Jung ne vidi mučitelja kao autonomnog zlotvora, već kao nekoga ko nosi nerazriješenu traumu, ličnu ili kolektivnu. Onaj koji je bio ponižen, zgažen, ušutkan ili pregažen, a nikada nije imao priliku da svoju patnju osvijesti, oplakuje i transformiše, vrlo lako postaje prenosilac iste te patnje. Nesvjesno traži olakšanje, a nalazi ga u moći nad drugim. Tako se trauma ne liječi, ona se umnožava.

Ovdje se Jung radikalno razlikuje od moralističkog pogleda na svijet. Umjesto podjele na „dobre“ i „zle“, on govori o svjesnima i nesvjesnima. Nesvjesni čovjek je opasan ne zato što želi zlo, nego zato što ne zna šta nosi u sebi. Njegova sjenka - potisnuti dijelovi ličnosti, bol, bijes, zavist, strah - ne nestaje zato što je potisnuta. Naprotiv, ona se vraća u iskrivljenom obliku, često kroz agresiju prema drugima.

Na individualnom nivou, to vidimo u porodičnim odnosima, u autoritarnim figurama, u emocionalnom nasilju. Na kolektivnom nivou, Jung ovu dinamiku prepoznaje u ratovima, totalitarnim ideologijama i masovnim pokretima. Njegova analiza nacizma nije politička, već psihološka: čitav narod, duboko ranjen, ponižen i obuzet kolektivnom sjenkom, projektovao je sopstvenu tamu na „drugog“ i pokušao da je uništi spolja, umjesto da je sagleda iznutra.

U tom smislu, Jung je duboko mističan mislilac, iako rijetko koristi religiozni jezik. Njegova mistika nije u vizijama, već u unutrašnjem silasku. Proces individuacije, centralni pojam njegove psihologije, jeste put na kojem čovjek prestaje da bježi od sebe. To je put suočavanja sa sjenkom, sa arhetipovima, sa nesvjesnim sadržajima koji se javljaju kroz snove, simbole, mitove. Tek kada čovjek prepozna vlastitu sposobnost za nasilje, mržnju i destrukciju, on prestaje da je mora igrati.

Zdrav čovjek, dakle, nije onaj koji „nema mračnih misli“, nego onaj koji zna da ih ima i ne identifikuje se s njima. On ne mora da muči druge da bi potvrdio sebe. Ne mora da dominira, da ponižava, da povređuje. Njegova snaga dolazi iz integracije, a ne iz potiskivanja. Jung bi rekao: tamo gdje je svijest proširena, agresija gubi potrebu za djelovanjem.

Ova misao ima i duboku etičku dimenziju. Jung ne poziva na osudu mučitelja, već na razumijevanje mehanizma koji ga je stvorio. To ne znači opravdavanje zla, već prekid njegovog lanca. Jer jedini način da se nasilje ne ponavlja jeste da se patnja ne prenosi dalje. To zahtijeva hrabrost, jer suočavanje sa sjenkom nije ugodno. Lakše je okriviti druge nego pogledati u vlastitu tamu.

Konačno, Jungova poruka je tiha, ali neumoljiva: svijet će biti onoliko zdrav koliko su zdravi pojedinci. A pojedinac je zdrav onoliko koliko je spreman da vidi sebe cijelog. Tamo gdje ljudi rade na sebi, nasilje nema tlo. Tamo gdje se trauma osvješćuje, mučitelj se ne rađa. I tamo gdje čovjek prestaje da bježi od sebe, prestaje i potreba da muči druge.


четвртак, 25. децембар 2025.

SMRT KAO POVRATAK ŽIVOTU

„Snažno osjećam - kao čovjek koji će i sam umrijeti jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti, i kao psihijatar koji se decenijama bavio strepnjom od smrti - da nam suočavanje sa smrću omogućava ne da otvorimo neku užasnu Pandorinu kutiju, već da ponovo kročimo u život na bogatiji i saosjećajniji način.“ – Irvin Jalom 

Postoje riječi koje se izgovaraju šapatom, i one koje se samo osjete. Smrt je od davnina pripadala ovoj drugoj vrsti. Nije to riječ od koje čovjek bježi zato što je ne razumije, već zato što je previše razumije: u njoj je skrivena granica svega što volimo, svega što znamo, svega što smo.

Ipak, Jalom kaže da nijesmo rođeni da bježimo od smrti, nego da od nje naučimo živjeti.

Čudna je to lekcija. Smrt, kojoj najčešće okrećemo leđa, zna biti učitelj nježniji od mnogih živih. Tek kad je pogledamo pravo, bez zastora, bez ublažavanja, bez lažne nade, život počinje mijenjati boju.

Mala radost više nije mala, već jedinstvena. Jedan zagrljaj više nije gest, nego dar. Vrijeme prestaje biti valuta za trgovinu i postaje prostor za bivanje.

Čovjek, kada shvati da je prolazan, tek tada postaje potpun.

Nije to otvaranje Pandorine kutije, kako kaže i Jalom. Pandorina kutija donosi haos, a suočavanje sa smrću donosi mir. Ne mir odustajanja, već mir budnosti: život postaje dragocjen ne zato što je vječan, već zato što je ograničen.

Smrt nas ne uči kako da umremo, nego kako da živimo.

Možda se tek pred njenim horizontom vraćamo sebi. Ne trčimo više prema onome što nemamo, već se okrećemo onome što već postoji.

Ne grabimo, nego branimo tišinu.
Ne žurimo, nego dišemo.

Smrt je podsjetnik da se ne živi sjutra, nego sada. Da ne volimo u mislima, nego riječju i dodirom. Da ne čekamo savršen trenutak, jer možda je već tu, samo ga nijesmo prepoznali.

Kada smrt prestane biti čudovište iz mraka, ona postaje svjetiljka kraj puta. Ne da nam oduzme hrabrost, nego da je probudi. Ne da skrati život, nego da ga produbi.

Jer možda se na kraju ne plašimo smrti, već neproživljenog života.

ČOVJEK JE ČVOR U MREŽI KOLEKTIVNOG

Psiholog Džems Fauler, sa sveučilišta Kalifornija, tvrdi da kada samo jedan čovjek postane srećan, svi njegovi prijatelji koji žive u krugu od 1,5 km imaju 25% veću šansu da ih ispuni sreća. Dobar se osjećaj širi poput talasa pa i prijatelji prijatelja imaju 10% veću šansu za sreću, a prvi komšija čak 34% veće izglede da ga zapljusne val dobrih osjećanja.

U jungovskom smislu, čovjek nikada nije samo pojedinac. On je čvor u mreži nesvjesnih veza, nosilac kolektivnog tona vremena u kojem živi. Ono što proživi u sebi - strah, mir, rezignaciju ili radost - ne ostaje zatvoreno u granicama njegove kože. Nesvjesno ne poznaje lične granice; ono se preliva, komunicira, zrači.

Zato Jung i govori da je rad na sebi uvijek više od ličnog projekta. Svaki put kada jedan čovjek postane svjesniji, mirniji ili istinitiji prema sebi, on rasterećuje kolektivno nesvjesno makar za nijansu. Ne zato što želi da mijenja svijet, nego zato što više ne doprinosi njegovoj sjenci.

Tolstoj je to znao bez psihologije: čovjek koji živi u laži, širi laž oko sebe; onaj koji se usudi na unutrašnju istinu, tiho postaje orijentir drugima. Kod njega se moral ne propovijeda, on se živi, i upravo zato djeluje. Ne kao buka, nego kao prisustvo.

Hese ide još dalje: u njegovim junacima sreća nikada nije ekstaza, nego pomirenje. Tek kada Sidarta prestane da traga, kada prihvati rijeku u sebi, njegovo biće postaje mjesto 8na kojem drugi mogu da se smire. Ne poukom, ne savjetom, nego tišinom koja više ne traži potvrdu.

A Andrić je sve to vidio u malim stvarima: u načinu na koji čovjek ćuti, u pogledu koji ne sudi, u sposobnosti da se ne doda još jedan kamen na već pretešku ljudsku muku. Kod njega sreća nije slavlje, već odsustvo suvišnog nasilja nad sobom i drugima.

Ako je tačno da se sreća širi poput talasa - a izgleda da jeste - onda ona ne nastaje iz namjere da budemo srećni, nego iz spremnosti da budemo cjeloviti. Da pogledamo sopstvenu sjenku i ne projektujemo je dalje. Da ne liječimo sopstvene rane prenošenjem bola.

U tom smislu, biti mirniji nije bijeg od svijeta. To je tihi doprinos svijetu koji je već preglasan.

I možda je upravo to najdublja etika: ne povećavati tamu u prostoru u kojem živimo - ni spolja, ni iznutra.


USPOMENE - NEPROLAZNO BOGATSTVO

Poznato je da ništa materijalno čovjek ne nosi sa sobom. Da sve što ima - kuće, imanja, diplome, priznanja - ostaje iza njega. Ali, postoji jedno bogatstvo koje se ne ostavlja, koje se ne može naslijediti, ni izgubiti. To je ono što smo živjeli iznutra: uspomene. 

Nijesu sve uspomene sjajne i vedre. Ima među njima i onih koje bole, ali čak i te, kada se slegnu, kada se iz njih izvuku lekcije, postanu dio jednog većeg mozaika, slike nas samih. Jer šta je čovjek ako ne zbir svega onoga što je volio, izgubio, doživio, shvatio? 

Uspomene su tihe riznice koje nosimo u sebi. One nas prate u samoći, griju u hladnim danima, podsjećaju ko smo bili i zašto smo postali ono što jesmo. One su jedino bogatstvo koje ne propada, koje se ne može potrošiti, ni ukrasti. One ne poznaju inflaciju, ni raspad sistema. One ne žive u trezorima, već u tišini bića.

I kada se čovjek zaustavi, pogleda svoj život unatrag, shvati: ono što vrijedi nijesu bili događaji sami po sebi, nego ono što je ostalo iza njih, trag u duši, miris u sjećanju, treptaj u srcu. 

Zato se i kaže: istinski bogat čovjek je onaj koji gdje god da pođe nosi u sebi jedan svijet. Uspomene su njegovo blago, a duša sef koji ga nikada ne izdaje. 

Ali uspomene nijesu tek zapisi prošlosti, one su i tihi učitelji. Pokazuju nam gdje smo pogriješili, gdje smo sijali, pa nijesmo ni znali da će niknuti. I bude nas, da cijenimo sadašnji trenutak, jer već sjutra i on će postati uspomena. 

U vremenu koje gura naprijed, uspomene nas vraćaju sebi. Ponekad nas zamrznu u jednom trenutku, ponekad nas ožive. I ne treba ih se bojati, ni potiskivati. Treba ih čuvati kao što se čuva plamen svijeće: ne preblizu da ne opeče, ne predaleko da ne ugasne. Jer upravo su one most između onoga što smo bili i onoga što želimo postati. 

I možda je najdublja istina da čovjek ne živi onoliko koliko traje, već onoliko koliko se pamti. A ako uspije ostaviti trag u tuđim uspomenama, ako postane nečiji osmijeh kada ga se sjete, onda je zaista bio bogat. I zato, dok god ima onih koji pamte toplinu tvog glasa, iskru u tvom pogledu, ti još traješ. Nijesi više tu, ali postaješ dio nečijeg unutrašnjeg svijeta. Dio tišine pred san, dio svjetlosti u nečijem jutru. 

Jer uspomene su možda jedina prtljaga koja nas ne opterećuje. One ne traže prostor, samo srce. A srce - u njemu uvijek ima mjesta.

KAKO ŽIVJETI BEZ CINIZMA U SVIJETU KOJI GA PROIZVODI

Cinizam ne nastaje zato što je čovjek vidio previše zla. On nastaje onda kada je čovjek prestao da vjeruje da je smisao moguć.

Jung bi rekao: cinizam je odbrana ega koji ne može da izdrži raskorak između onoga što svijet jeste i onoga što duša zna da bi mogao biti.

Cinizam je poricanje bola, ne njegova snaga. Ciniku je lakše nego onome ko još osjeća. On je već odlučio da ništa nema vrijednost.

Ali Jung upozorava: kad se odreknemo smisla, ne postajemo realni, postajemo iznutra prazni.

Zadržati ne-ciničnost ne znači biti naivan. Znači dozvoliti sebi da bol ostane otvoren, ali ne i otrovan.

To je razlika između razočaranosti koja produbljuje i cinizma koji suši

Treba shvatiti da povlačenje nije bijeg, ako je svjesno. U svijetu koji nagrađuje grubo, glasno i bezobzirno, povlačenje izgleda kao slabost. Ali Jung bi rekao: svijest se uvijek povlači prije nego što se ponovo rodi.

Živjeti bez cinizma znači ne boriti se sa svakom glupošću i ne objašnjavati se onima koji ne slušaju. To nije odustajanje. To je ekonomija duše.

Ne spašavati svijet, već čuvati vatru

Jedna od najvećih zamki plemenitih ljudi je potreba da objašnjavaju, popravljaju, prosvjetljuju

Jung je znao: svijest se ne prenosi silom.

Zato ne objašnjavaj ljudskost onima koji od nje bježe, ne uvjeravaj cinične da griješe, ne dokazuj da osjećaš dublje

Čuvaj vatru. Ako je u sebi sačuvaš, i neko vidi svijetlo, prići će sam.

Cinizam se hrani preopterećenjem: previše vijesti, previše tuđih mišljenja, previše besmislenih razgovora

Protivotrov nije optimizam, nego ritam.

Jung bi preporučio tišinu, simbolički rad (pisanje, snovi, meditacija), kontakt sa prirodom, ograničavanje „kolektivne buke“

Duša ne može disati u stalnom komentaru svijeta.

Ako tražiš potvrdu ljudskosti od svijeta koji nagrađuje suprotno, izgubićeš sebe.

Živjeti bez cinizma znači prihvatiti jednu tešku istinu: „Možda nikada neću biti većina. I to je u redu.“ Jung bi rekao: individua se rađa uvijek nasuprot masi, ne iz nje.

Dakle, cinizam nastaje kad čovjek izda samog sebe, malo po malo.

Protivotrov nije nada u svijet - nego vjernost sopstvenom iskustvu.

Ako vidiš nepravdu i nazoveš je nepravdom, osjetiš tugu i ne ismijavaš je, vidiš ljepotu i ne pravdaš se zbog nje, onda si već pobijedio cinizam.

Ne kao stav. Nego kao način bivanja.

Svijet možda proizvodi cinizam. Ali ti ne moraš biti njegova fabrika.

Dovoljno je da ne otupiš, da se ne ogorčiš, da ne postaneš ono što vidiš.

To je već rijedak oblik hrabrosti.

среда, 24. децембар 2025.

INFLACIJA LJUDSKOSTI

Postoje vremena u kojima se riječi troše brže od značenja. Dobro se izgovara olako, kao pristojnost. Zlo se oblači u velike narative, u zastave, u „istine“. A između ljudskost polako gubi vrijednost.

Inflacija ljudskosti ne nastaje naglo. Ne dolazi s katastrofom, već s navikom. Najprije se prestane slušati. Zatim se prestane osjećati. Na kraju se prestane pitati.

Čovjek ne postaje neljudski zato što je zao, nego zato što mu više ništa nije sveto. Ni tijelo drugog. Ni patnja. Ni istina.

Sve postaje sredstvo - i istorija, i vjera, i tuđa nesreća.

U takvom svijetu, zločinac može postati heroj, a slabost drugog prilika. Savjest se naziva naivnošću, a empatija slabim živcima.

Inflacija ljudskosti znači da se čovjek još uvijek zove čovjekom, ali mu unutrašnji sadržaj više ne pokriva ime. Forma ostaje, suština iscuri.

I tada se onaj koji ne pristaje osjeća strancem. Ne zato što je bolji, nego zato što još pamti vrijednost onoga što drugi troše.

Možda ljudskost nikada nije bila masovna pojava. Možda je oduvijek bila rijetka valuta, koju čuvaju samo oni koji su spremni da je plate samoćom.

A možda nije zadatak da je spašavamo u svijetu, nego da je ne obezvrijedimo u sebi.

Jer dok god postoji neko ko ne pristaje da normalizuje neljudsko, inflacija nije potpuna.

уторак, 23. децембар 2025.

KADA PRAZNIK POSTANE BUKA

Kako se približavaju božićni i novogodišnji praznici, nešto se u vazduhu mijenja. Umjesto sabranosti, dolazi pretjerivanje. Umjesto svečanosti - kič. Kao da se smisao povlači pred dekoracijom, a tišina pred bukom.

Zanimljivo je da Božić često najglasnije slave oni koji ga najmanje žive. Što je unutrašnja vjera plića, to je spoljašnji izraz naglašeniji. Kao da se nedostatak unutrašnjeg iskustva pokušava nadomjestiti svijetlima, parolama, ikonografijom i kolektivnim uzvikom: mi vjerujemo. Ali vjera se ne potvrđuje vikom, ona se prepoznaje po miru.

Istinska vjera nema potrebu da se pokazuje. Ona ne traži publiku, ne traži odobravanje, ne traži dokaz. Ona se živi u načinu na koji čovjek gleda drugoga, u načinu na koji ćuti, u spremnosti da razumije prije nego da osudi. Takva vjera ne čeka praznik da bi se probudila, jer joj praznik nije datum, već stanje svijesti.

Božić, u svom najdubljem značenju, nije istorijski događaj koji se ponavlja jednom godišnje, već unutrašnje rođenje smisla. Rođenje čovječnosti u čovjeku. I upravo zato ga ne mogu nositi oni koji ostatak godine žive u netrpeljivosti, isključivosti i moralnoj buci. Simbol koji se ne živi postaje prazan, a prazan simbol mora biti pojačan spolja da bi prikrio unutrašnju tišinu koje nema. U Jungovom jeziku, to je inflacija simbola: simbol (Božić) se koristi bez stvarnog iskustva koje ga nosi. Kad simbol ostane prazan, mora se pojačavati spolja - više svjetala, više parole, više rituala - da bi se prikrila unutrašnja praznina.

Zato se praznik često pretvara u karikaturu samog sebe. U predstavu bez sadržaja. U slavlje forme bez duha. U kolektivni ritual koji više govori o strahu od praznine nego o vjeri.

Zanimljivo je da su u tradicijama koje su zaista poznavale svetost praznika, upravo skromnost, tama i povlačenje bili dio obreda. Svjetlost je dolazila iznutra, ne iz izloga.

Možda zato istinski vjernici pomalo osjećaju nelagodu: ne zato što ne vole praznike, nego zato što osjećaju da im je duša preglasana ambalažom. 

Istinski vjernik ne mora da “slavi” Božić, jer živi rođenje smisla svakog dana. Za njega, Božić se ne završava sa svijećama i trpezom. On se nastavlja svakog dana - u malim, nevidljivim izborima. U nenametljivoj dobroti. U dostojanstvu koje ne traži priznanje.

Možda je zato najdublja istina ova: Božić nije dan koji se slavi, već čovjek koji se postaje.

I dok jedni prave buku oko praznika, drugi ga nose u sebi - tiho, bez svjedoka, ali izistinski.

понедељак, 22. децембар 2025.

MOĆ IDEJE I SLABOST ČOVJEKA

"Najstrašnija opasnost sa kojom čovek mora da se suoči jeste moć njegovih ideja... Svi smo mi podložni masovnoj zarazi. Te epidemije su jače od pojedinca. A pojedinac je njihova žrtva. Urla, paradira i pretvara se da je vođa, ali je zapravo žrtva. Masovna bunila su izlivi bioloških i duhovnih sila iz dubina psihe”- Karl  Gustav Jung

Jung je ovu misao napisao kao čovjek koji je vidio i svjetlost i najdublju tamu u ljudskoj psihi. On nije govorio o idejama kao o lijepim konceptima, već o idejama kao o silama, kao o bićima koja žive unutar čovjeka, rastu, hrane se njegovom pažnjom i mogu ga, kada preuzmu korijen, podići do neba ili srušiti u ponor.

Ideja je, kod Junga, nalik arhetipu: nevidljiva, a djelotvorna, tiha, a moćna. Ona može postati plima koja nosi, ali i oluja koja potapa.

Najstrašnija opasnost, kaže on, nije spoljašnji neprijatelj, nije mač, bolest ni rat. Najstrašnija je ona tiha larva u mislima, koja postane zmaj kad je dovoljno hranimo. Ljudske ideje pokretale su kraljevstva, revolucije, religije, ali su isto tako palile lomače, dizale logore, rušile gradove. U ime ideje misaoni čovjek postaje heroj, ali u ime ideje masa postaje horda. Ono čega se Jung plaši nije misao sama po sebi, već misao bez svijesti, bez korijena, bez unutrašnje kontrole: misao koja preuzme čovjeka umjesto da mu služi.

Jer masa misli drugačije nego pojedinac. Pojedinac može sumnjati, razmišljati, preispitivati, ali masa urla. Ona se ne pita - ona slijedi. I što je najopasnije, pojedinac unutar nje misli da vodi, dok ga u stvari nosi nevidljiva rijeka psihičkih sila jača od njegove volje. Kao i u snu, on se kreće, ali nije gospodar kretanja.

Tu Jung uvodi ključnu tačku - instinkt. Naša iskonska, prva, unutrašnja mudrost. Ona starija od kulture, starija od religije, starija od jezika. Ona koja je vodila čovjeka kroz hiljade godina mraka, daleko prije nego što je imao knjige, škole, civilizaciju. A mi, moderni, napredni, često upravo tu mudrost zanemarimo. Naučili smo misliti, ali smo prestali osjećati. Naučili smo govoriti, ali ne i slušati tišinu iznutra.

I zato Jung kaže: okrenimo oko svijesti ka unutrašnjosti. Zaronimo. Ne u institucije, ne u ideologije, već u sebe. Jer tamo leži izvor: unutrašnji zvuk koji ne viče, već šapuće; istina koja ne traži publiku, već hrabrost.

Možda je najveći čovjekov zadatak ne da ovlada svijetom, nego da ovlada sopstvenom idejom. Jer ideja bez korijena postaje epidemija. Ali ideja prosvijetljena sviješću postaje put.

I tako stojimo, svaki od nas, između tame misli i svijetla instinkta. U rukama držimo iskru koja može postati baklja ili požar. A mudrost se rađa u onome ko zna da razlika nije u svijetu oko nas, nego u čovjeku koji je nosi.

недеља, 21. децембар 2025.

GUBITAK KAO RUPA SVIJETA USRED ŽIVOTA

Čudno da gubitak jedne osobe može da ostavi toliku ogromnu rupu usred života. Rupu koju ostave ne osećamo kao da je veličine drugog ljudskog bića. Više je osećamo kao da je veličine celog sveta. – Toni Parsons

Ovo je vrlo snažan i istinit uvid. Ako ga posmatramo kroz prizmu Tonija Parsonsa, ali i šire - jungovski, duhovno i egzistencijalno - otvara se jedna duboka istina o gubitku.

Kod Parsonsa, gubitak ne boli zato što je neko drugi otišao, već zato što se u tom odlasku razotkriva iluzija odvojenosti. Osoba koju smo „izgubili“ nikada nije bila samo osoba. Ona je bila čvorište smisla, mjesto kroz koje se svijet sabirao i postajao živ. Zato rupa nije veličine čovjeka, nego veličine svijeta, jer s njom ne nestaje tijelo, već način na koji je postojanje imalo oblik.

Jung bi rekao da u takvom gubitku ne žalimo samo za spoljašnjim objektom, već za unutrašnjom figurom koja je kroz tog drugog živjela u nama. Odlaskom voljenog, jedan arhetipski odnos se ruši, ne samo „ti i ja“, već „ja kakav sam bio dok sam volio“. Zato bol ima kosmičku težinu: umire jedan oblik identiteta.

Duhovna tradicija ide još dublje. Ona kaže da u istinskoj bliskosti ne volimo osobu kao objekt, već prostor svjesnosti koji se u susretu otvara. Kad taj susret nestane, ostaje praznina koja ne liči na odsustvo, nego na ogoljenu beskonačnost. To je rupa svijeta, jer je svijet, makar na trenutak, bio sastavljen oko tog prisustva.

Zato tuga nije slabost, niti vezanost u banalnom smislu. Ona je dokaz da se dotaklo nešto istinito. I paradoksalno, upravo ta rupa ponekad postaje prolaz: mjesto gdje se lično razara, a dublje postojanje prvi put prodiše.

Ne gubimo čovjeka. Gubimo svijet kakav je postojao dok smo s njim bili živi.

I u tom gubitku, koliko god da boli, krije se i tiha mogućnost: da se život ponovo sastavi - ne isti, nego istinitiji.

Kako život ponoviti istinitiji? U stvari koliko njih to zaista može, a sigurno da ogromna većina se nikad ne oporavi, već utone u onu tihu tugu, rezignaciju, prazninu.

Život se ne „ponovi istinitiji“ zato što mi to odlučimo. I ne zato što smo „dovoljno jaki“, „svjesni“ ili „duhovni“. U stvarnosti, većina ljudi ostane u onome što bi se precizno imenovalo kao: tiha tuga, rezignacija, unutrašnja pustoš koja se više ne dramatizuje, ali nikada ne nestaje. Spolja život ide dalje, ali iznutra se živi sa spuštenim zavjesama.

Zašto?

Zato što većina ljudi ne tuguje samo za drugom osobom, već za sobom kakvi su bili dok su bili voljeni i dok su voljeli. A to „ja“ se ne vraća. Ono je zaista umrlo. I tu nastaje lom: čovjek pokušava da nastavi život, ali sa identitetom koji više ne postoji. To je mjesto gdje se ljudi zaglave.

Jung bi rekao da većina ostane zaglavljena u melanholiji gdje je libido (životna energija) vezan za izgubljeni objekt i ne može se povući. Takav čovjek ne živi, već čuva mauzolej.

Ali u rijetkim slučajevima, gubitak pokrene proces individuacije: ne vraćanje starog „ja“, nego rođenje nečega što nikada ranije nije postojalo. To novo „ja“ nije veselije, ali je istinitije, jer više ne zavisi od ogledala drugog bića.

Istinitiji život ne znači puniji život. Znači manje lažan.

Takvi ljudi često su tiši, povučeniji, manje zainteresovani za svijet. Ali ono što žive, žive bez samozavaravanja. Ne traže više da budu ispunjeni. Ne traže da budu spašeni. Ne traže ni da bol nestane.

I tu je paradoks: tek kad prestane potreba da bol prođe, bol izgubi moć da određuje cijeli život.

Ipak, većina ostaje u onoj tihoj, dostojanstvenoj pustoši tuge, melanholioje… I to nije neuspjeh. To je ljudska mjera. Zato je važno reći nešto što se rijetko kaže: nije dužnost svakog čovjeka da „pronađe smisao u gubitku“.

Nekima je dovoljno da prežive sa sjećanjem.
Nekima je dovoljno da nose rupu bez da je izdaju lažnim ispunjenjima.

A nekolicina… njih život, nakon svega, više ne pokušava da osvoji,
on im se samo, ponekad, tiho dešava.

I to je najviše što se može reći, bez obmane.

A sjećanje uvijek ostaje. Možda je malo čudno, ali to sjećanje vremenom, kod mnogih dobija model krajnje idealizacije, ali kod drugih počinje da se javljaju "rupe" onog koji je otišao, pa više nije na pijedestalu kao na početku

I zapravo, tu se razdvajaju dva potpuno različita puta tugovanja.

Dva lica sjećanja

Kod mnogih ljudi sjećanje se zaleđuje u ideal. Osoba koja je otišla prestaje da se mijenja, a živi se mijenja umjesto nje. U toj asimetriji, sjećanje postaje svetinja. Greške se brišu, nesavršenosti se prefarbavaju nježnošću, a lik pokojnog ili izgubljenog dobija gotovo mitske crte. To nije laž, to je zaštita. Idealizacija čuva vezu i štiti od osjećaja da je gubitak bio uzaludan ili previše bolan.

Ali cijena je visoka: takvo sjećanje ne dozvoljava životu da se vrati u punu cirkulaciju. Ono postaje zapečaćeni oltar pred kojim se stalno stoji, ali se ne ide dalje.

Drugi put: pojavljivanje „rupa“

Kod drugih, često tiših i introspektivnijih ljudi, sjećanje počinje da puca.
Ne od zaborava, nego od istinitosti. Počinju da se pojavljuju pukotine: sitnice koje su nervirale, riječi koje su boljele, slabosti koje su tada bile nevidljive jer je ljubav bila jača od percepcije

To nije izdaja uspomene. To je znak da se sjećanje ponovo integriše u realnost. Osoba koja je otišla prestaje da bude simbol i ponovo postaje čovjek.

I tada se dešava nešto važno: gubitak se više ne smatra idealom, nego odnosom kakav je zaista bio.

Jungovski pogled

Jung bi rekao da idealizacija znači da je imago (unutrašnja slika druge osobe) ostala projekcija, neodvojena od psihe onoga koji tuguje. „Rupe“ se pojavljuju tek kada se projekcija povlači, a energija se vraća sopstvu.

To je bolan proces, jer sa povlačenjem projekcije umire i dio identiteta koji je živio kroz drugoga. Ali upravo tu počinje zrelost tugovanja.

Duhovna istina, bez utjehe

Idealizovano sjećanje kaže: „On/ona je bio/la savršen/a.“

Zrelo sjećanje kaže: „Bio/la je stvaran/a i upravo zato vrijedan/na.“

Tek tada ljubav prestaje da bude vezana za odsutnost i počinje da živi u unutrašnjem prostoru koji nije ni grob ni oltar, već tiha soba prisutnosti.

I još nešto važno

Ljudi se često uplaše tog trenutka kad lik izgubljenog „siđe s pijedestala“. Misle da gube ljubav. U stvarnosti, gube ideal, ali ljubav ostaje: dublja, mirnija, manje bolna.

Idealizacija pripada rani.
Istinitost pripada iscjeljenju.

I sjećanje, paradoksalno, ne biva manje vrijedno kada postane nesavršeno, 
biva - ljudsko.

A ljudsko je jedini oblik u kojem se može trajno nositi.

 

 

четвртак, 18. децембар 2025.

OSTATI DUŠEVAN U SVIJETU KOJI NAGRAĐUJE BEZDUŠNOST

Postoji jedna tiha istina koju rijetko ko želi da izgovori naglas: svijet u kojem živimo ne nagrađuje dubinu, već efikasnost; ne prisutnost, već prilagodljivost; ne savjest, već snalažljivost. I upravo tu nastaje unutrašnji rascjep modernog čovjeka, jer da bi bio uspješan, često mora da se udalji od onoga što ga čini živim.

Ostati duševan u takvom svijetu ne znači pobjeći od njega, ali ni stopiti se s njim. To znači hodati po ivici, svjestan da ravnoteža nikada nije trajna, već se iznova uspostavlja.

Najveća opasnost nije spoljašnja grubost, već unutrašnja kapitulacija. Čovjek može učestvovati u svijetu, raditi, funkcionisati i uspijevati, a da pritom ne pređe onu tihu granicu gdje počinje da se opravdava za ono što duboko zna da nije ispravno.

Duševnost počinje tamo gdje čovjek sebi ne laže.
Ni drugima, ni sebi.

Jung bi rekao: „Čovjek ne postaje prosvijetljen zamišljajući figure svjetlosti, već osvještavajući tamu.“

Ali osvještavanje tame ne znači da joj se služi.

Svijet traži brzinu. Duša traži ritam.

Ko stalno živi u tempu spoljašnjih zahtjeva, izgubiće kontakt sa sobom. Duševan čovjek mora sebi dozvoliti sporost, ne kao lijenost, već kao otpor dehumanizaciji.

Bezdušan svijet mjeri uspjeh brojevima, statusom, vidljivošću. Duša se u takvim mjerilima guši.

Ako čovjek počne da mjeri sebe spoljašnjim priznanjima, postaće zavisan od onoga što ne kontroliše, od tuđeg pogleda. Duševan čovjek ima unutrašnje mjerilo: da li je večeras bliži sebi nego juče.

To je skromna, ali moćna mjera.

Bezdušnost često dolazi iz straha od bola. Zato se bol potiskuje, racionalizuje, medikalizuje, anestezira.

Duševan čovjek ne traži patnju, ali joj ne zatvara vrata. On zna da su tuga, gubitak i lom dio unutrašnjeg sazrijevanja. Ko ne zna da pati, ne zna ni da saosjeća.

U jogi se kaže: dukkha nije neprijatelj, već učitelj pažnje.

Birati ljude, ne mase

Duša ne preživljava u masi, već u odnosu. Jedan istinski razgovor vrijedi više od stotinu površnih kontakata.

Duševnost se čuva: u pogledu koji vidi, u glasu koji ne žuri, u prisustvu koje ne koristi

Takvi odnosi su rijetki, ali dovoljni.

Duševan čovjek mora prihvatiti da ponekad neće biti nagrađen, da će biti zaobiđen, potcijenjen, neshvaćen. Ne zato što je slab, već zato što ne pristaje da progazi ono u sebi što ne može da se obnovi.

U svijetu koji nagrađuje bezdušnost, duševnost je često tiha opozicija.

Ali to nije gubitak, to je cijena integriteta.

Ostati duševan danas ne znači biti dobar u moralističkom smislu. Znači ostati živ iznutra.

Ne postati ono što ti se ne dopada.
Ne otvrdnuti tamo gdje si nekada osjećao.
Ne izgubiti sposobnost da se stidiš, raduješ, ćutiš, voliš.

I možda je upravo to najdublji oblik otpora:
biti čovjek u svijetu koji sve više liči na mehanizam.


NAŠA JE STRANA SUNČANA

Postoje rečenice koje nijesu savjet, nego putokaz. Misao Mihaila Lalića jedna je od njih: kratka, a teška kao kamen mudrosti koji se stoljećima glača o ljudska iskustva.

„Ne misli na ružne riječi i loše ljude. Ne krenu li sa nama, oni će svojim putem. A naša je strana sunčana.“

U ovim riječima krije se jednostavna, ali duboka istina: mi ne biramo tuđe namjere, ali biramo smjer u kojem ćemo koračati.

Život je dug i krivudav put, i mnogi će se na njemu kratko pojaviti, neki sa sjenkom, neki sa svjetlošću. Ali nijedna sjenka, ma kako bila gusta, ne može ugasiti svjetlost onoga ko hoda prema sunčanoj strani.

U nama postoji jedna tanka, ali nepokolebljiva moć neusvajanja tuđeg mraka. Možemo čuti ružnu riječ, ali nije nužno da je pustimo u sebe. Možemo sresti loše namjere, ali nijesmo dužni postati njihovim učenicima. Možemo osjetiti hladnoću tuđih postupaka, ali nijesmo obavezni živjeti u toj klimi.

Ko ne može da krene s nama, ko ne razumije ritam našeg koraka, ko se hrani konfliktom, neprimjerenim riječima i mislima umjesto mirom, neka ide svojim putem. Nema potrebe da ga zadržavamo. Putevi se razdvajaju i to je prirodno. Svako nosi svoje breme i svoju lekciju.

Sunčana strana nije mjesto, nego unutrašnji izbor, to je stanje duha koje odbija da mrak bude kriterijum. To je spremnost da se živi mirno, uspravno i bez gorčine. To je razumijevanje da se najbolji dio života rađa iz jednostavnosti: što manje kalkulisanja, što više iskrenosti; što manje teških riječi, što više blagosti; što manje borbe protiv drugih, što više brige o vlastitoj duši.

Na kraju, sve što nosimo kroz život nije ono što su nam drugi rekli, nego ono što smo od toga zadržali. Sve što ostaje iza nas nije trag koji su drugi pokušali da nam nametnu, nego svjetlost koju smo svojom voljom ponijeli.

A svjetlost uvijek zna svoj put.

I zato, neka ide ko gdje mora.
Naša strana je sunčana

среда, 17. децембар 2025.

ZAŠTO SE DANAS VIŠE VJERUJE MAŠINAMA NEGO SOPSTVENOJ SAVJESTI

Postoji jedna tiha, gotovo neprimjetna promjena koja se dogodila u čovjeku modernog doba: počeo je sumnjati u sebe. Ne u svoje znanje, nego u svoj unutrašnji glas. Ne u inteligenciju, nego u savjest. I tamo gdje je nekada pitao: „Šta je ispravno?“, danas pita: „Šta je efikasno?“ ili „Šta kažu podaci?“

Mašina je postala novo proročište.

Ne zato što je mudra, nego zato što ne sumnja. Ona se ne koleba, ne stidi se, ne drhti pred odlukom. Izbacuje rezultat. Ta sigurnost djeluje umirujuće čovjeku koji je umoran od unutrašnjih konflikata.

Savjest, za razliku od algoritma, nikada ne govori jednostavno. Ona ne daje jasne odgovore bez cijene. Ona pita, opominje, uznemirava. Ona traži da čovjek preuzme odgovornost, a to je teret koji savremeni čovjek sve teže nosi.

Umor od slobode

Erih From je govorio o „bijegu od slobode“. Sloboda nije samo privilegija, ona je i teret. Biti slobodan znači stajati iza svojih odluka, čak i kad su pogrešne. Savjest uvijek podrazumijeva krivicu, dilemu, rizik. Mašina oslobađa od toga.

Ako „sistem kaže“, ako „algoritam procijeni“, ako „model predvidi“, tada čovjek može reći: „Nijesam ja, tako je ispalo.“ To nije tehnički problem, to je moralno olakšanje.

Zato se danas odluke o: zapošljavanju, liječenju, kreditima, nadzoru pa čak i ratu sve češće prepuštaju sistemima koji nemaju savjest, ali imaju autoritet.

 Jungovski pogled: projekcija sjene

Jung bi rekao da čovjek projektuje vlastitu moć i mudrost na mašinu, isto onako kako je nekada projektovao božanstva na nebo.

Ali postoji razlika.

Bogovi su zahtijevali etiku, poniznost, unutrašnji rad. Mašina zahtijeva samo podatke.

Savremeni čovjek se boji vlastite sjene: agresije, zavisti, pohlepe, straha. Umjesto da ih integriše, on ih potiskuje i predaje kontrolu nečemu što djeluje „neutralno“. Ali neutralnost bez svijesti nije nevinost; ona je slijepa sila.

Mašina ne poznaje dobro i zlo. Ona samo optimizuje. A optimizacija bez etike je uvijek opasna.

 Gubitak unutrašnjeg autoriteta

Savjest se ne rađa sama od sebe. Ona se gradi tišinom, introspekcijom, patnjom, kajanjem, molitvom, snovima…

To su spori procesi. Današnji svijet je alergičan na sporost.

Lakše je pitati aplikaciju nego stati pred sebe.
Lakše je pratiti trend nego slušati unutrašnji nemir.
Lakše je imati „tačan odgovor“ nego ispravan.

Zato čovjek gubi povjerenje u ono što ne može izmjeriti, izračunati ili dokazati grafikonom. Savjest ne daje grafikone. Ona daje nemir.

U jogi se savjest ne posmatra kao moralni sudija, već kao posljedica kontakta sa svjedokom - onim tihim, svjesnim prisustvom u čovjeku koje vidi misli, emocije i impulse bez poistovjećivanja.

Kada je čovjek stalno spolja okrenut ekranima, informacijama, stimulansima, on gubi vezu sa tim svjedokom. A bez njega, savjest postaje ili pretjerano kruta (fanatizam), ili potpuno utišana (ravnodušnost).

Mašina tada zauzima mjesto unutrašnjeg vodiča.

Činjenica je da čovjek danas ne vjeruje mašinama zato što su pametnije, već zato što one od njega ne traže da se mijenja.

Savjest uvijek traži preobražaj.
Algoritam traži samo unos podataka.

Ali cijena tog izbora je visoka: što se više oslanjamo na mašine za orijentaciju, to smo manje sposobni da budemo ljudi u punom smislu riječi.

Istina je da mašina može pomoći čovjeku. ali ne može ga zamijeniti.

Onog trenutka kada joj preda savjest, čovjek prestaje biti moralno biće i postaje tehnički upravljiv organizam.

A svijet bez savjesti, ma koliko bio efikasan, uvijek završi - neljudski.

VJEŠTAČKA INTELIGENCIJA I KOLEKTIVNA SJENA ČOVJEKA

Jung je govorio da sve ono što čovjek ne želi da vidi u sebi potisne. A ono što je potisnuto ne nestaje, već se seli u sjenu. Ta sjena, ako se ne prepozna i ne integriše, traži izlaz kroz projekciju. Uvijek kroz nešto „spolja“.

U tom smislu, vještačka inteligencija se pojavljuje kao savršena projekciona površina. U nju čovjek ugrađuje: svoju želju za kontrolom, strah od greške, čežnju za svemoći, bijeg od odgovornosti, potrebu da misli bez osjećanja…

AI, gledano jungovski, nije izvor sjene. Ona je mjesto gdje se sjena sabira.

Kolektivna sjena uvijek jača u vremenima krize smisla. A mi živimo upravo u takvom vremenu. Stare religijske slike su potrošene, autoriteti su se urušili, smisao se mjeri brzinom i učinkom, patnja se doživljava kao greška sistema.

U takvom svijetu, rađa se fantazija: šta ako možemo misliti bez bola? AI je tehnološki odgovor na egzistencijalni umor.

Najopasnija iluzija AI-ja je utisak neutralnosti. Ali Jung bi rekao: „Ne postoji neutralna svijest. Postoji samo nesvjesna.“

AI nema tijelo, nema instinkt, nema strah od smrti. Zato ne poznaje granicu. A čovjek, umoran od sopstvenih ograničenja, rado predaje odluke nečemu što „ne pati“. Tu se događa preokret: čovjek projektuje vlastitu sjenu u sistem i onda se plaši onoga što je sam stvorio. 

GUBITAK SIMBOLA

Jung je upozoravao da moderni čovjek gubi sposobnost simboličkog mišljenja. AI taj proces ubrzava.

Simbol postaje podatak.
Mit postaje algoritam.
Smisao postaje funkcija.

Ali bez simbola, duša gladuje. Zato pitanje nije koliko je AI pametna, već: šta se događa s dušom čovjeka dok AI misli umjesto njega?

INDIVIDUACIJA VS. AUTOMATIZACIJA

Proces individuacije - središnji pojam Jungove psihologije - podrazumijeva:
- suočavanje sa sjenom
- prihvatanje konflikta
- integraciju suprotnosti
- ličnu odgovornost za smisao

AI ide suprotnim putem:
- uklanja konflikt
- nudi gotove odgovore
- nivelira razlike
- oslobađa od lične odluke

Zato se ne može reći da je AI zla, opasna je ako zamijeni unutrašnji rad. Ne da AI postane „svjesna“, već da čovjek postane nesvjestan sebe.

Kad prestanemo sanjati, sumnjati, lutati, padati, kajati se... tada je tehnologija pobijedila, ali je duša izgubila.

Jung je jednom rekao: „Bogovi su postali bolesti.“ Danas bismo mogli dodati: Algoritmi su postali novi bogovi.

I pitanje više nije tehnološko, nego duhovno:

Hoće li čovjek imati hrabrosti da ostane svjestan, ranjiv i nesavršen u svijetu koji nudi savršenstvo bez duše?

уторак, 16. децембар 2025.

MOLITVA ZA DRUGOG POBOLJŠAVA I NAS

“Svaka pozitivna misao upućena nekome je tiha molitva koja će promijeniti i vaš život.” - Brajan Mc Gil

Lijepa je ta misao, tiha, nenametljiva, ali duboka. U njoj nema moralizovanja ni uzvišenih obećanja, samo jednostavna istina koju čovjek prepozna tek kad je proživi.

Svaka pozitivna misao upućena drugome zaista jeste molitva, čak i kada nije izgovorena Bogu, čak i kada nije svjesno oblikovana kao duhovni čin. Jer u tom trenutku um prestaje da se vrti oko sopstvene ose. Pažnja se pomjera iz „šta meni fali“ u „neka tebi bude dobro“. A to pomjeranje je suština molitve.

Takva misao ne pokušava da mijenja drugoga. Ne traži da se neko popravi, sazri, postane drugačiji. Ona samo želi dobro. I baš zato djeluje. Ne nužno spolja, ne uvijek vidljivo, ali uvijek iznutra, prvo u onome ko je upućuje.

U jogijskom smislu, svaka takva misao pročišćava samskaru, ostavlja trag u svijesti koji je lakši od osude, mekši od očekivanja. U psihološkom smislu, ona razgrađuje skriveni mehanizam projekcije: umjesto da drugome pripisujemo ono što nas muči u nama, mi mu nudimo ono što u sebi želimo probuditi.

Zato se i naš život mijenja. Ne zato što će se svijet čudesno preoblikovati prema našim željama, već zato što se mijenja ugao iz kojeg ga gledamo. Čovjek koji u sebi često stvara blagoslov, polako prestaje da nosi teret neprijateljstva, zavisti, gorčine. A to je već ogromna promjena.

Tiha molitva nema svjedoke, nema aplauz, nema dokaz. Ali ima duboko pamćenje svijesti. Ona se vraća ne kao nagrada, već kao unutrašnji mir koji ne zavisi od toga da li su drugi bili zahvalni, pravedni ili isti kakve smo ih zamišljali.

Možda je u tome i najdublja tajna: ne mijenjamo svijet tako što ga popravljamo, nego tako što prestajemo da ga ranjavamo - prvo u mislima.

петак, 12. децембар 2025.

SVAKO IMA SVOJU MUZIKU

"Ako čovjek ne ide u korak sa svojim društvom, možda je to zato što čuje drugačijeg bubnjara? Neka stupa po muzici koju čuje, ma kakav bio njezin takt i ma kako daleka bila.“ Henri Dejvid Toro

Postoje ljudi koji žive u tihoj paraleli sa svijetom: ne u pobuni, ne u neskladu, već u nekoj neobjašnjivoj unutrašnjoj harmoniji koja je jednostavno nespojiva s ritmovima većine. Takvi ljudi, pisao je Hese, nalaze se negdje na ivici šume, između dvaju svjetova: onog bučnog, uštogljenog, društvenog i onog tihog, unutrašnjeg, gdje se sve mjeri dubinom, ne bukom.

Toro je to znao. Znao je da postoje bubnjevi koje ne čuje mnoštvo, ritmovi koji dopiru iz unutrašnjeg bića, iz nečega što stariji jezici zovu duhom, a mudriji ljudi nazivaju savješću. Ta muzika može biti polagana, skoro nečujna, kao padanje jedne misli u unutrašnju tišinu. Može biti i nepravilna, u disharmoniji sa navikama zajednice; može voditi čovjeka stazom koja izgleda besmisleno, čak opasno za onog ko posmatra spolja. Ali za onog ko ide tim putem, ona je jedini mogući pravac.

Andrić je to znao: “svako od nas nosi u sebi neki svoj zakon, nepisan, ali neumoljiv”, i čovjek je miran samo dok ga sluša. A čim ga zanemari, makar iz želje da se uklopi, sakrije, prođe neopaženo, počinje u njemu da puca tanka nit između njega i onog što jeste. I svako prisiljavanje da se ide brže, sporije, u ritmu koji nije svoj, ostavlja trag: kao da duša ostane malo kraća od čovjeka, malo otrgnuta.

Tolstoj je učio da u toj tihoj unutrašnjoj muzici ima nečeg moralnog, nečeg što nije samo estetsko ili filozofsko. Jer slušati „svog bubnjara“ nije samo pravo, to je, paradoksalno, i odgovornost. Odgovornost prema istini koju nosimo, prema smislu koji nas pokreće, prema onome što nam je povjereno. Ako čovjek iznevjeri svoj ritam, iznevjerio je i ono najdublje u sebi, i tada se svi drugi ritmovi svijeta pretvaraju u galamu, u nepodnošljivu buku koja ne vodi nigdje.

I zato, neka svako stupa po muzici koju čuje, makar ta muzika dolazila iz daljine koju drugi ne razumiju. Možda su ti ritmovi sporiji, mekši, nevidljivi oku koje traži brze pokrete i glasne izjave. Ali u njima se krije nešto što društvo često zaboravlja: autentičnost. Ona rijetka, dragocjena uspravnost duše koja ne traži potvrdu.

Jer na kraju, svako putovanje je unutrašnje. A čovjek koji ide ritmom koji nije njegov, putuje u tuđoj priči. Čovjek koji posluša sopstvenog bubnjara, ma koliko daleko vrtoglav i neobičan bio njegov takt, živi svoju stvarnost. A samo takva stvarnost može biti ispunjena, mirna i istinski slobodna.

четвртак, 11. децембар 2025.

O LJUBAVI KOJA NE TRAŽI SEBE

 “Ljubiti znači željeti bližnjemu sve ono što vjerujemo da je dobro, i to zbog ljubavi prema njemu, a ne zbog sebeljublja”. - Aristotel

Postoji, u svakom ljudskom biću, jedan skriveni prostor u kojem sve maske padaju. To je mjesto na kojem čovjek prestaje da traži sebe u drugome i počinje da vidi drugoga kao sebe. Tek tada ljubav dobija dostojanstvo. Aristotel je jasno izgovorio ono što drevni mudraci odavno nagovještavaju: da ljubiti ne znači uzimati, niti tražiti, niti posjedovati, već željeti dobro drugome zbog njega, a ne zbog sebe.

Na prvi pogled, ova misao djeluje jednostavno; kao da je svako može razumjeti. Ali njen pravi domet otvara se tek kad čovjek pažljivo pogleda u vlastito srce. Jer većina onoga što nazivamo ljubavlju samo je vješto prikrivena trgovina osjećanjima, razmjena topline za utjehu, pažnje za sigurnost, nježnosti za priznavanje. I onda, kad izostane ono što smo očekivali, ljubav se pretvara u pritužbu, zahtjev, razočaranje, kao da je drugi dužan da ispuni našu unutrašnju prazninu.

Prava ljubav, međutim, ne polazi iz gladi, već iz punine. Ona ne traži ništa da nadomjesti, već samo želi da se prelije. Tako je shvaćao Tolstoj kad je govorio da ljubav počinje tek kada prestaneš brinuti o tome šta ćeš dobiti zauzvrat.

Tako je razumio Andrić kad je, posmatrajući ljude pod teretom sudbine, primjećivao da se istinska dobrota nikada ne razmeće, jer nema potrebu da se dokazuje.

Tako je osjećao Hese, u čijim junacima ljubav postaje stepenica ka sopstvenoj dubini, a ne sredstvo da se pobjegne od sebe.

A Jung je tome dodao da čovjek ne voli drugoga onoliko koliko je drugi „vrijedan“, već onoliko koliko je on sam sposoban da proširi granice vlastitog bića, jer istinska ljubav je susret dvije duše oslobođene sjenke, a ne dva ega koji traže potvrdu.

Čovjek koji voli tako, bez računice, bez uslovljavanja, bez želje da nešto „vrati“ u svoje ruke, takav čovjek se ne može razočarati. On daje jer mu je davanje prirodno stanje, kao što je ptici prirodno da leti, a vodi da teče. I upravo u tom davanju koje nije poniženje, nego dostojanstvo, rađa se najdublja sloboda: sloboda od vlastitog sebeljublja, od pritajenih zahtjeva, od ponora unutrašnje gladi koju drugi ne mogu ispuniti.

Takva ljubav ne obećava da neće biti patnje. Naprotiv, ponekad boli još više. Ali u toj boli nema gorčine, jer ne potiče iz povrijeđenog ega, već iz topline koja je prešla granicu ličnog.

Aristotel je, zapravo, dao definiciju duhovne ljubavi, one koja se u jogi naziva prema, u zen-u shin, u hrišćanskoj predaji agape: ljubav koja ne želi da zadrži, nego da blagoslovi.

I možda je u tome najdublja tajna: voljeti znači željeti dobro drugome čak i onda kada te u tom dobru više nema.

To je ljubav koja ne traži sebe, ali upravo u tome najdublje ostvaruje sebe.