Postoje ljubavi koje se završe zato što nestanu.
A postoje i one koje se završe upravo zato što nijesu
nestale.
Ove
druge su možda najteže.
Jer
kada ljubavi više nema, odlazak je bolan, ali razumljiv. Čovjek ode zato što
više nema šta da traži. Srce se, koliko god teško, jednom pomiri sa onim što je
prestalo.
Ali
šta učiniti sa ljubavlju koja još postoji?
Šta
učiniti kada se dvoje ljudi i dalje prepoznaju, kada među njima još postoji
nježnost, povjerenje, bliskost i ona rijetka tišina u kojoj nije potrebno mnogo
govoriti, i znaju da su jedno drugome važni? Šta učiniti kada problem nije u
tome što ljubavi nema, nego u tome što nema
svoje vrijeme?
Jer
nije svaka ljubav rođena u vremenu koje joj pripada. Neke dođu prerano. Neke
prekasno. A neke dođu u pravom trenutku, ali život oko njih nije spreman da ih
primi.
Tada
čovjek prvi put shvati da ljubav sama po sebi nije dovoljna da bi dvoje ljudi
mogli zajedno živjeti.
Za
ljubav je potrebno srce.
Za
zajednički život potrebno je još mnogo toga. Godine. Vrijeme. Snaga. Okolnosti.
Odgovornost. Ponekad budućnost koju jedno od dvoje još ima pred sobom, a drugo
je već počelo da je gleda iz drugog kraja života.
I
tada nastaje ona najteža vrsta odluke: ne
otići zato što ne voliš, nego otići zato što voliš.
To
čovjeku teško može objasniti razum. Razum bi najradije napravio računicu.
Ako
se volimo - ostanimo zajedno.
Ako
smo srećni - zašto bismo odlazili?
Ako
nam je lijepo - zašto bismo se odrekli toga?
Ali
život nije uvijek tako jednostavan. Ponekad čovjek mora gledati dalje od
današnjeg dana. Ne zato što zna budućnost, nego zato što je dovoljno iskusan da
zna da ona postoji.
Dvoje
ljudi su mogli hodati zajedno satima. Mogli su putovati, smijati se, sjedjeti u
nekom malom restoranu, razgovarati do kasno u noć i zaboraviti na godine. Ali
ljubav koja je prava ne pita samo: „Kako
nam je sada?“ Ona ponekad pita i: „Šta će biti s tobom kada mene više ne bude moglo biti onako kako ti
treba?“
To
je pitanje koje ljubav najradije izbjegava. Jer u njemu nema romantike. U njemu
su godine, razlika u njima, okolnosti. A ipak, upravo tamo ljubav postaje
ozbiljna. Jer lako je voljeti nekoga dok zajedno hodate, ali voljeti ga znači i
da počnete misliti i na ono što će biti kada jednom više ne budete u godinama
koje priliče partneru.
I
možda je jedna od najdubljih zabluda o ljubavi da je njena najveća potvrda
ostati zajedno po svaku cijenu. Nije uvijek. Ponekad je najveća potvrda ljubavi
ne tražiti od drugoga da svoj život
podredi našoj ljubavi.
Jer
osoba koju volimo nije naša. Ne pripada nam zato što nas voli, što hoće da ostane s nama. Njen život
ostaje njen. Njeno vrijeme ostaje njeno. Njena budućnost ostaje njena. I zato
ljubav, ako je zaista ljubav, mora u sebi imati nešto što je suprotno posjedovanju: slobodu.
Možemo
nekoga voljeti i pustiti ga. Ne zato što nam nije važan. Zato što nam je toliko
važan da ne želimo da jednog dana njegova ljubav prema nama postane dužnost.
Jer
postoji trenutak kada se riječ želim može neprimjetno pretvoriti u riječ
moram. Danas: „Ostajem jer te volim.“ Sjutra: „Ostajem jer si mi
potreban.“ A jednog dana možda: „Ostajem jer ne mogu da te ostavim.“
Sve
tri rečenice mogu spolja izgledati isto. Ali iznutra nijesu. Prva je sloboda. Druga
je briga. Treća može postati obaveza. A ljubav ne bi trebalo da bude zatvor u
kojem je osoba zarobljena vlastitom dobrotom.
Zato
ponekad postoje rastanci koji nijesu poraz ljubavi, nego njena posljednja
odbrana. Takav rastanak ne kaže: „Ne
volim te više.“ On kaže: „Ne
želim da jednog dana zbog mene moraš da biraš između ljubavi i vlastitog
života.“
To
je strašna rečenica. Ali u njoj može biti mnogo nježnosti.
Ipak,
ljubav koja nema svoje vrijeme ne nestaje uvijek. Ponekad promijeni oblik. Ono
što je nekada bilo zagrljaj postane sjećanje. Ono što je bilo svakodnevno
viđanje postane povremeni razgovor. Ono što je bilo „mi“ postane: „Drago mi te čuti, kako si?“
I
možda upravo tada čovjek otkrije da ljubav može živjeti i bez prava na drugoga.
Može ostati prijateljstvo. Može ostati zahvalnost. Može ostati nježnost. Može
ostati ono tiho mjesto u čovjeku u kojem neko i dalje postoji, iako više nije
dio njegovog svakodnevnog života.
Takva
ljubav ne traži ništa. Ne traži povratak. Ne traži obećanja. Ne traži da se
prošlost ponovi. Samo postoji. Kao svjetlost kroz prozor sobe u kojoj više ne
živimo. Ne možemo je vratiti u ruke. Ali možemo biti zahvalni što je jednom
obasjala naš život.
Možda
zato ne treba svaku ljubav mjeriti njenim trajanjem. Neke ljubavi traju
četrdeset godina i ljudi se nikada zaista ne sretnu. Neke traju dvije. A ipak,
u tih dvije godine, čovjek može vidjeti drugoga dublje nego što je nekoga vidio
cijelog života.
Vrijeme
mjeri trajanje. Ne mjeri dubinu. Zato pitanje možda nije: „Koliko je trajala naša ljubav?“ Nego:
„Šta je od nas napravila?“
Ako
nas je učinila nježnijima, boljima, hrabrijima, otvorenijima za život, ako nas
je naučila da možemo nekoga voljeti bez potrebe da ga posjedujemo - onda nije bila uzaludna. Čak i ako nije imala
budućnost kakvu smo zamišljali. Jer neke ljubavi nijesu došle da bi ostale
cijelog života. Došle su da nam pokažu da takva ljubav uopšte postoji.
A
onda, kada dođe vrijeme, moramo imati hrabrosti da je ne pretvorimo u nešto
manje lijepo samo zato što ne možemo da je zadržimo. Možda je to najteža
lekcija: nije svaka ljubav dobila
vrijeme koje zaslužuje.
Ali
to ne znači da nije bila prava. Neke ljubavi imaju svoje vrijeme. Neke imaju
svoju dubinu. A neke imaju i dubinu i svoj trag. I možda je upravo taj trag ono što
ostaje kada sve drugo prođe.
Jer
postoje osobe sa kojima nijesmo ostali. Ali zahvaljujući kojima smo postali
ljudi kakvi smo danas. I postoje ljubavi koje nijesmo mogli živjeti do kraja. Ali
koje nikada nijesmo morali prestati poštovati. Takva ljubav nema svoje vrijeme.
Ali ima svoje mjesto.
U
nama.
I
možda je dovoljno da tamo ostane.
