LJEPOTA NAD KOJOM GODINE NEMAJU MOĆ

Postoji ljepota koju vrijeme ne može da pobijedi.

Lice će se promijeniti. Kosa će osijedjeti. Korak će postati sporiji, glas tiši, a tijelo će jednog dana početi da nosi vidljive tragove svega kroz šta je čovjek prošao. Vrijeme je neumoljivo prema onome što je spoljašnje.

Ali postoji nešto nad čim godine nemaju istu moć.

Ljepota srca.

Jedna stara perzijska mudrost kaže: „Postoji ljepota nad kojom godine nemaju moć - ljepota srca.“

Možda je to jedna od najjednostavnijih, a istovremeno najdubljih istina o čovjeku. Jer postoji ljepota koja pripada mladosti i postoji ljepota koja pripada životu.

Prva privlači pogled.

Druga zadržava čovjeka.

Mladost može imati lijepo lice, skladno tijelo, vedrinu, snagu i onu posebnu lakoću koju čovjek ima prije nego što ga život počne ozbiljnije oblikovati. Ali ljepota koja dolazi iz iskustva nije uvijek tako vidljiva. Ona se ne nalazi u pravilnim crtama lica. Često se pojavi tek u načinu na koji čovjek gleda drugoga.

U načinu na koji sluša. U načinu na koji oprosti. U tome kako se ponaša prema nekome od koga nema nikakve koristi. U blagosti koju je sačuvao uprkos tome što je imao dovoljno razloga da postane grub.

Jer život čovjeka može naučiti mnogim stvarima, ali možda je jedna od najvažnijih upravo ova: ne dozvoliti da te ono što ti se dogodilo pretvori u ono što nijesi želio da budeš.

Neki ljudi stare i postaju tvrđi. Drugi stare i postaju mekši.

Neki poslije razočaranja više nikome ne vjeruju. Drugi, upravo zato što znaju koliko boli razočaranje, postanu pažljiviji prema drugima.

Neki kroz godine izgube sposobnost da se raduju. Drugi sačuvaju nešto dječije u sebi, ali bez dječije naivnosti.

I možda se baš tu vidi ljepota srca.

Ne u tome da čovjek ostane nepromijenjen, nego u tome šta vrijeme napravi od njega.

Jer godine same po sebi ne čine čovjeka mudrijim. One samo daju priliku da to postane.

Može čovjek doživjeti devedeset godina i ostati zarobljen u sebi. A može imati šezdeset i u sebi nositi više topline nego neko ko je tek zakoračio u život.

Zato ponekad sretnemo starog čovjeka čije lice više nema mladalačku ljepotu, a ipak nam je teško da od njega odvojimo pogled.

Ne znamo odmah zašto. Ne znamo šta je to što nas privlači. A onda shvatimo. To nije lice koje gledamo.

To je čovjek.

I možda je upravo zbog toga toliko lijepa Tagoreova misao: „Zavirih mu u dušu i poklonih se toj ljepoti.“

Kakav je to neobičan izraz - zaviriti u dušu.

Jer dušu ne možemo vidjeti očima. Možemo je samo prepoznati.

Prepoznamo je u nečijem pogledu koji nije osuđujući. U osmijehu koji nije namješten. U ruci koja se pruži bez pitanja. U tišini čovjeka koji ostane uz nas kada više nema šta da kaže.

Ponekad nam neko postane lijep tek kada ga upoznamo.

To je možda najčudesnija vrsta ljepote.

U početku vidimo lice.

Onda upoznamo čovjeka.

A poslije nekog vremena više ne gledamo njegovo lice na isti način, jer kroz njega počinjemo da vidimo ono što je iza njega.

Tada se dogodi nešto što je Tagore tako lijepo opisao: zavirimo u dušu i poklonimo se toj ljepoti. I tada godine prestaju biti neprijatelj. Jer ako je ljepota samo u licu, onda je vrijeme njen neprijatelj.

Ali ako je ljepota u srcu, vrijeme može postati njen saveznik.

Svaka godina može dodati malo više razumijevanja. Još jedan oprošteni grijeh. Još jednu shvaćenu slabost. Još jednu suzu koja je čovjeka učinila nježnijim. Još jednu radost koju je naučio da ne uzima zdravo za gotovo. Još jedan gubitak nakon kojeg je naučio da više cijeni prisutnost.

I tako čovjek polako mijenja jednu vrstu ljepote za drugu.

Gubi mladost, ali može dobiti dubinu.

Gubi brzinu, ali može dobiti mir.

Gubi potrebu da se svima dopadne, a može dobiti slobodu da bude ono što jeste.

Gubi spoljašnji sjaj, a može postati svjetliji iznutra.

Možda zato neke ljude godine ne učine starima. Učine ih prozirnijima. Kroz njih se sve jasnije vidi ono što su cijelog života nosili u sebi.

Ako je u čovjeku bilo dobrote, ona postaje vidljivija.

Ako je bilo gorčine, i ona postaje vidljivija.

Godine ne stvaraju uvijek karakter.

One ga često samo ogole.

I zato možda nije najvažnije koliko je čovjeku godina, nego šta je sa sobom uradio dok su godine prolazile.

Da li je postao nježniji? Da li je naučio da sluša? Da li je naučio da prašta? Da li je sačuvao sposobnost da se obraduje? Da li je, uprkos svemu što je izgubio, sačuvao sposobnost da voli?

Jer na kraju, možda upravo to ostaje.

Ne koliko smo bili lijepi. Ne koliko smo bili uspješni. Ne koliko su nas ljudi primjećivali. Nego kakav je osjećaj ostajao u drugima nakon susreta s nama.

Neko prođe kroz naš život i ostavi nemir. Neko ostavi zavist. Neko ostavi ravnodušnost.

A postoje ljudi nakon čijeg prisustva čovjek nekako postane bolji. Kao da su ga svojim postojanjem podsjetili na nešto što je i sam nekada znao.

Takvi ljudi imaju onu ljepotu nad kojom godine zaista nemaju moć.

Jer lice može ostarjeti. Ali dobrota ne mora.

Oči mogu oslabiti. Ali pogled može postati dublji.

Ruke mogu izgubiti snagu. Ali još uvijek mogu nježno dotaći nečije rame.

A srce, ako ga život nije zatvorio, može postati sve veće.

Zato možda jednog dana, kada pred nama bude stajao čovjek čije je lice potpuno prekriveno tragovima vremena, nećemo vidjeti starost.

Možda ćemo vidjeti čitav jedan život.

I ako budemo dovoljno pažljivi, možda ćemo na trenutak učiniti ono što je Tagore opisao tako jednostavno i lijepo: zavirićemo mu u dušu i pokloniti se toj ljepoti.