OOKAD SE SVETOST PROGLASI DEKRETOM

Postoje riječi koje su toliko velike da bi prema njima čovjek morao biti oprezan. Jedna od njih je riječ svetost.

Svetost nije titula. Nije funkcija. Nije čin. Nije odlikovanje koje se dodjeljuje za zasluge. I nije nešto što bi bilo koja institucija mogla stvoriti svojim potpisom.

Pa ipak, kroz istoriju se mnogo puta događalo da čovjek, koji je živio i umro u određenim istorijskim okolnostima, bude proglašen svetim zato što je pripadao „našoj“ strani, stradao od „njihove“ strane ili postao simbol određene kolektivne ideje.

Tada se događa nešto veoma opasno: politički i istorijski kriterijumi počinju da određuju ono što bi trebalo da bude najviši moralni kriterijum.

Čovjek više nije svet zato što je u sebi prevazišao mržnju, sebičnost, osvetu i nasilje, nego zato što je pripadao pravoj grupi. A kada se to dogodi, svetost prestaje da bude ogledalo čovjekovog unutrašnjeg preobraženja i postaje sredstvo kolektivnog identiteta.

Tu počinje veliki problem.

Jer svetost bi, po samoj logici religije, trebalo da znači približavanje Bogu. A ako je Bog ljubav, saosjećanje, praštanje i istina, onda bi i svetost morala biti prepoznatljiva upravo po tim osobinama.

Čovjek može biti progonjen i nevin. Može biti žrtva nepravde. Može stradati zbog svojih uvjerenja. Ali samo stradanje ne čini čovjeka svetim. Inače bismo morali prihvatiti apsurdnu misao da je svaka žrtva automatski svetac.

Nije.

Čovjek može stradati za plemenitu ideju, ali može stradati i za pogrešnu. Može biti progonjen zato što je pravedan, ali može biti progonjen i zato što je bio pripadnik poražene ideologije. Njegova patnja sama po sebi ne govori sve o njegovom karakteru.

Još je opasnija druga strana priče: mogućnost da čovjek čini zlo, a da ga kasnije njegov kolektivni identitet zaštiti od moralnog suda.

Tada više nije važno šta je čovjek radio. Važno je samo kojoj je grupi pripadao. Ako je „naš“, tražiće se opravdanje. Ako je „njihov“, tražiće se osuda.

Tako nastaje jedna od najstarijih bolesti čovječanstva: dvostruki moral.

Za zločin našeg čovjeka kažemo da je bio „složen čovjek“, „čovjek svog vremena“, „žrtva okolnosti“, „borac za svoj narod“. Za isti zločin čovjeka sa druge strane kažemo da je bio zločinac.

I tako se moral pretvara u geografiju.

Dobro postaje ono što radi naš čovjek, a zlo ono što radi njihov.

Ali istina ne poznaje naše i njihove.

Ako je ubistvo nevine žene zločin, onda je zločin bez obzira na to ko je žena, ko je ubica i pod kojom je zastavom ubica djelovao.

Ako je mučenje zlo, onda je zlo bez obzira na uniformu onoga koji muči.

Ako je mržnja pogrešna, onda je pogrešna čak i kada je usmjerena prema čovjeku kojeg smo naučeni da mrzimo.

Tu se religija suočava sa sopstvenim najtežim pitanjem. Jer Hristovo učenje nije učenje o tome kako da volimo samo svoje.

Njegova radikalnost upravo počinje tamo gdje prestaje prirodna granica plemena: ljubiti neprijatelja, oprostiti, ne uzvraćati zlom na zlo.

Ako se neprijatelj pretvara u biće koje više nema ljudsko lice, onda je veoma lako učiniti mu ono što nikada ne bismo učinili svom bližnjem. Zato je svaka religija koja čovjeka uči da u drugome najprije vidi neprijatelja, već napravila korak udaljavanja od vlastite suštine.

A šta tek reći kada se čovjek, koji je učestvovao u nasilju ili ubijanju, proglasi svetim, samo zato što je kasnije postao simbol stradanja određene grupe?

Tu se mora postaviti neprijatno pitanje: Može li čovjek biti svet zbog onoga za šta se smatrao spremnim, a ne zbog onoga kakav je bio prema drugim ljudima?

Ako je odgovor potvrdan, onda je riječ „svetost“ izgubila svoj smisao. Jer svetac bi trebalo da bude čovjek u kojem je mržnja izgubila vlast.

Čovjek koji je postao gospodar svojih nagona, a ne njihov sluga.

Čovjek koji ne mora da uništi drugoga da bi potvrdio sebe.

Čovjek koji može da bude snažan bez okrutnosti, odlučan bez mržnje i pravedan bez osvete.

Kada su svjedoci pokucali na vrata

Slučaj pljevaljskog sveštenika Milorada Vukojičića, poznatog kao pop Maca, upravo zato je toliko težak.

Prema svjedočenjima i istorijskim navodima o njegovom djelovanju tokom Drugog svjetskog rata, iza njegovog imena ostala su ubistva civila, od kojih i devet žena. Među žrtvama bila je i majka poznatog glumca Miše Janketića. Poslije rata, Vukojičić je, zbog počinjenih zločina,  osuđen na smrt.

Ali ovdje priča postaje još ozbiljnija.

Kada je 2005. godine u Srpskoj pravoslavnoj crkvi pokrenut postupak koji je doveo do njegovog proglašenja svetiteljem, iz Pljevalja je, prema tadašnjim izvještajima, stiglo upozorenje Sinodu. Ljudi iz same pljevaljske crkvene sredine pokušali su da skrenu pažnju na ono što se o njemu znalo. U peticiji su ukazivali na njegovu ratnu prošlost i na svjedočenja o zločinima, naglašavajući da još postoje živi svjedoci, ljudi koji su mogli govoriti o onome što se dogodilo.

Taj detalj je možda važniji od svih kasnijih rasprava.

Jer ovdje više nije riječ samo o tome da je neko decenijama poslije osporavao odluku.

Upozorenje je postojalo prije proglašenja svetim.

Postojali su ljudi koji su govorili: stanite, saslušajte nas, postoje svjedoci, postoje žrtve, postoji druga strana priče.

I šta je sa tim glasovima učinjeno?

Ako je čovjek predodređen da bude proglašen svetim, onda bi upravo takva svjedočenja morala biti razlog da se zastane, da se sve ponovo ispita, da se čuju i oni koji o njemu ne govore kao o mučeniku.

Jer ako je svetost povezana sa istinom, onda svetost ne smije da se plaši svjedoka.

Naprotiv.

Što je veća titula koja se nekome pripisuje, veća bi morala biti i odgovornost prema istini o njegovom životu.

Ako se, međutim, svjedočenja žrtava i njihovih potomaka mogu skloniti u stranu, zato što se već formirala poželjna slika budućeg svetitelja, onda se postavlja pitanje da li se ovdje zaista traži svetost ili se gradi simbol.

A simboli su moćni.

Oni mogu postati dio kolektivnog pamćenja, dio nacionalnog identiteta, dio političkog mita. Ali upravo zato mogu biti i opasni kada se nad njima prekrije istina o stvarnim ljudima koji su stradali.

Jer mrtva žrtva nema više mogućnost da se usprotivi.

Ona ne može doći pred Sinod.

Ne može pokazati svoje rane.

Ne može ispričati svoju priču.

Ostaje joj samo sjećanje onih koji su preživjeli.

Zato bi glas svjedoka trebalo da bude svetinja prije nego što ikona postane svetinja.

Svetost se ne dodjeljuje

Upravo zato mi se čini da je mnogo važnije od pitanja ko je konkretno proglašen svetim, postaviti jedno drugo pitanje: Može li se svetost uopšte proglasiti?

Institucija može proglasiti nekoga svetiteljem. Može donijeti odluku, napisati obrazloženje, odrediti dan praznovanja, naslikati ikonu i uvesti njegovo ime u bogoslužbeni život.

Ali time ne može promijeniti ono što je taj čovjek bio.

Može promijeniti njegov javni status.

Ne može promijeniti njegov karakter.

Može promijeniti način na koji ga buduće generacije pamte.

Ne može promijeniti ono što se dogodilo njegovim žrtvama.

Može ljudima preporučiti da ga poštuju.

Ne može narediti njihovoj savjesti da zaboravi.

Zato svetost, ako zaista postoji, nije nešto što se proizvodi dekretom.

Ona se može samo prepoznati.

Možda se ovdje može primijeniti kriterijum jednog od najvećih duhovnih učitelja današnjice, Višvaguruđi Mahešvaranande, poznatog kao Svamiđi. 

On ne pita koliko neko ima titula. Ne pita koliko puta je neko otišao u hram. Ne pita koju odjeću nosi. Ne pita kojoj religiji pripada.

On pita šta se dogodilo sa njegovim unutrašnjim životom.

Da li je postao manje sebičan?

Da li je savladao bijes?

Da li je prestao da mrzi?

Da li može da oprosti?

Da li osjeća bol drugog živog bića?

Da li je spreman da služi?

Da li je njegova ljubav stvarna ili samo riječ?

To je potpuno drugačiji kriterijum. Po tom kriterijumu svetost se ne može proglasiti. Ona se može samo prepoznati.

I tu se susreću dvije tradicije koje naizgled stoje veoma daleko jedna od druge. Hristovo „ljubite neprijatelje svoje“ i Svamiđijevo insistiranje na ljubavi prema svim živim bićima, govore istim jezikom: unutrašnja vrijednost čovjeka mora se pokazati njegovim odnosom prema drugome.

Ne prema pripadniku svoje grupe.

Ne prema onome ko mu se klanja.

Ne prema onome od koga ima koristi.

Nego prema drugome kao živom biću.

Možda bi zato prije nego što nekoga proglasimo svetim trebalo postaviti jedno sasvim jednostavno pitanje: Da li je svojim životom približio ljude ljubavi ili ih je učio da jedni druge mrze?

To pitanje bi trebalo da bude važnije od politike, nacije, ideologije i istorijske pobjede. Jer ako svetost zavisi od toga ko je pobijedio u istoriji, onda ona više nije svetost.

Ako zavisi od toga ko je bio naš, a ko njihov, onda nije božanska.

Ako se može dodijeliti dekretom, onda je samo titula.

A prava svetost možda počinje upravo tamo gdje prestane potreba da se bilo kome dodjeljuje.

Ona se vidi.

U čovjeku koji ne uzvraća mržnjom.

U čovjeku koji prašta.

U čovjeku koji štiti slabijega.

U čovjeku koji ne ubija ni u mislima, ni riječima, ni djelima.

U čovjeku koji vidi isto božansko svijetlo u sebi i u drugome.

Takvog čovjeka ne mora proglasiti svetim nijedan dekret.

Njegov život već govori dovoljno.

Šta su pretpostavili Hristu?

Možda je upravo ovdje najteže pitanje cijele priče.

Šta je moglo navesti ljude koji su se zavjetovali da će širiti Hristovu riječ, ljubav, samilost i praštanje da pred svetost stave nešto drugo? Šta je bilo snažnije od Hristovog učenja? Koja je ideja mogla postati toliko važna da zbog nje čovjek počne da previđa patnju drugog čovjeka?

Slučaj popa Mace ovdje može ostati samo kao povod ili bolni podsjetnik. Ne zato da bismo se zadržavali na jednom čovjeku, nego zato što taj slučaj otvara pitanje mnogo šire od njega samog.

Ako su postojala svjedočenja o zločinima, ako su postojale žrtve i ljudi koji su još mogli govoriti o onome što se dogodilo, onda je pred svakim ko odlučuje o nečijoj svetosti stajala jednostavna moralna obaveza: saslušati, provjeriti i tražiti istinu.

Jer šta je moglo biti važnije od toga?

Ako je Hristos učio da ljubimo i neprijatelja, kako onda neprijateljstvo prema drugome može postati opravdanje za njegovu patnju?

Ako je učio da praštamo, kako onda možemo oprostiti zločin počinjen nad drugima, a zaboraviti same žrtve?

Ako je učio da je svaki čovjek bližnji, kako onda možemo nekoga prvo posmatrati kao pripadnika „naših“, a tek onda kao čovjeka?

I možda je upravo tu odgovor na pitanje šta su ljudi pretpostavili Hristu.

Možda su mu pretpostavili kolektiv.

Pretpostavili su naciju, istoriju, ideologiju, osjećaj pripadnosti, potrebu da se zaštiti vlastita slika o sebi i o sopstvenoj zajednici.

A kada kolektiv postane važniji od čovjeka, veoma lako postaje važniji i od Boga.

Tada više ne pitamo: „Da li je ovo dobro?“

Pitamo: „Da li je ovo dobro za naše?“

Ne pitamo: „Da li je ovaj čovjek patio?“

Pitamo: „Kojoj je strani pripadao?“

Ne pitamo: „Šta se zaista dogodilo?“

Pitamo: „Da li nam istina odgovara?“

Tu počinje moralni pad.

Jer istina koja zavisi od pripadnosti više nije istina, a religija koja mora da bira između Hrista i kolektivnog mita, već je napravila pogrešan izbor.

Zato slučaj popa Mace ne bi trebalo posmatrati samo kao pitanje jednog istorijskog čovjeka i jedne odluke. On može biti upozorenje mnogo većem problemu: šta se događa kada čuvari religije počnu da čuvaju identitet više nego što čuvaju istinu.

A možda je najvažnije pitanje upravo ono koje ne možemo izbjeći: Ako smo u jednom trenutku morali birati između Hrista i našeg kolektivnog mita, koga smo izabrali?

Jer Hristu nijesu potrebni naši mitovi da bi bio velik.

Njemu ne treba naš neprijatelj da bismo dokazali svoju vjeru.

Ne treba mu tuđa krivica da bi opravdao našu pripadnost.

Ne treba mu ni dekret da bi svetost postojala.

Ako je istina ono čemu nas je učio, onda je dovoljno vratiti se njenom najjednostavnijem obliku: ne čini drugome ono što ne želiš da bude učinjeno tebi; voli, praštaj, ne povređuj, pomozi slabome i u svakom čovjeku vidi čovjeka.

Sve drugo je već pitanje ljudskih konstrukcija.

A kada ljudska konstrukcija postane važnija od čovjeka, onda više nije riječ o odbrani vjere.

Riječ je o odbrani sopstvene slike o vjeri.