Svijet postaje ljepši kada u njemu tražimo umjetnost umjesto koristi.
Ali umjetnost
nije samo ono što nastaje na platnu, u kamenu, u muzici ili u knjizi. Postoji i
umjetnost koju niko ne može izložiti u galeriji, a koja možda vrijedi više od
svih umjetničkih djela zajedno.
To je
umjetnost življenja.
Umjetnost je
voljeti, a ne posjedovati. Biti blizu, a ne zarobiti. Znati reći istinu, a ne
povrijediti. Znati oprostiti, a ne zaboraviti vlastito dostojanstvo. Znati
otići kada je vrijeme za odlazak i ostati kada je ostajanje čin ljubavi.
Postoji
umjetnost razgovora, ali i umjetnost ćutanja. Umjetnost davanja, ali i
umjetnost primanja. Umjetnost biti sam, a ne osjećati se napuštenim. Umjetnost
biti među ljudima, a ipak ostati vjeran sebi.
I postoji ona
najteža: umjetnost spoznaje sebe.
Jer čovjek
može cijeloga života upoznavati svijet, a da nikada ne upozna sebe. Može znati
imena zvijezda, puteve kojima prolaze brodovi i tajne dalekih gradova, a da mu
vlastito srce ostane nepoznata zemlja.
Možda je zato
život najuzvišenije umjetničko djelo koje nam je povjereno. Ne dobijamo ga
završenog. Sami ga stvaramo, svakom mišlju, svakom riječju, svakim postupkom,
svakim odnosom prema drugom čovjeku.
A kao i svako
umjetničko djelo, i život se može unakaziti ako ga stvaramo samo prema
kriterijumu koristi.
Kada pitamo
samo: „Šta ja dobijam?“, svijet postaje tržište.
Kada počnemo
pitati: „Šta mogu da dam?“, svijet ponovo postaje mjesto života.
Zato možda
nije dovoljno reći da svijet postaje ljepši kada u njemu tražimo umjetnost
umjesto koristi.
Postaje ljepši
onda kada i sami počnemo da živimo kao
umjetnici vlastitog postojanja.
